Intervju: Vježbanje za starije osobe

 

U emisiji Život i zdravlje razgovarali smo s magistrom kineziologije Stjepanom Ostroškim. Tema je bila vježbanje za starije osobe 50+, a razgovor pročitajte u nastavku:

Kroz dugogodišnje iskustvo poučavanja, individualnog i grupnog, osmišljavanje i promatranje toga što je zapravo ljudima potrebno, došao sam u neki plan i osmišljavanje programa za stariju dob, što je bitno, što su zaboravili, odnosno što nisu dugo koristili kroz svoje odrastanje, kroz svoju srednju dob pa kroz svoju zrelu dob u kojoj se nalaze. Prvenstveno je to igra. Najsretniji smo bili u periodu kad smo bili mala djeca ili tamo negdje osnovna škola. Tad smo se najviše igrali i bili najviše sretni. To vidite, to je taj neki subjektivni osjećaj koji je jako bitan, jer kako će dijete opisati zašto je sretno, jednostavno je sretno, dakle osjeća se zadovoljno. Nema nekog mjernog uređaja koji će ispitati koliko si ti sretan ili koliko si tužan, bilo šta od toga. Još nismo osmislili takav uređaj koji će to ispitat nego se to svodi na subjektivnu procjenu pa ‘volim te odavde do neba’, ‘volim te toliko’, ‘sretan sam toliko’ ili ‘tužan sam toliko’ iako se to zapravo može vidjeti po neverbalnoj komunikaciji ljudi. Odrasli ljudi su se zaboravili igrat, nemaju vremena za igru ili se smatra da je to uglavnom samo namijenjeno za djecu, a kroz igru djeca zapravo razvijaju svoju maštu, razvijaju kreativnost i što je bitno je da u toj igri sudjeluju što više koristeći svoje mišiće. Sretna djeca mogu biti i kroz igru na kompjuterima, na laptopima, ali niti blizu toliko koliko su prije sreće i zadovoljstva imala djeca dok su provodila vrijeme vani. Imamo sve bolje uređena igrališta, sve bolje uređene parkove i sve manje djece koja borave tamo. Zašto je tako? Zato što se nalazimo u toj nekoj završnoj fazi digitalizacije gdje su informacije dostupne, laptopi i mobiteli su dostupni i djeca sve više vremena provode na njima. Onda zapravo sat vremena provedena za malim ili malo većim ekranom pobuđuje takve reakcije unutar organizma, proizvodnju toliko hormona, toliko serotonina, adrenalina, koliko smo prije postigli kretajući se, igrajući se u roku tjedan dana. Vidite koji je to ogromni razmjer, znači sat vremena za igricama zamjenjuje tjedan dana što smo prije stekli kroz igru. Onda smo imali potrebu da se popnemo na drvo, jer je to izazivalo strašnu adrenalinsku reakciju i osjećamo se živim, jer djeca se prije svega žele osjećati živim, bitnim i nakon toga bi osjećali zadovoljstvo kroz serotonin. To je ono što sportaši i svi koji vježbaju kažu: „To osjetimo nakon što vježbamo“, dakle osjetite olakšanje, doslovno kao utjecaj droge, jer i droga to radi samo ima puno gore efekte koji se stvaraju od toga. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih djeca više nemaju potrebu da se igraju vani, jer ne možete reći: „Ajde izađi van i igraj se, zašto se ne igraš?“. Ne igraju se, jer nemaju potrebu, dakle zadovoljio je svoju tjednu količinu za sat vremena i onda postaje sve više i više ovisan o tom zadovoljstvu i sve više vremena provodi za tim ekranom. To više nije sat vremena, dva, nego se ode u pet sati, kao hipnotizirani. To promatrajte svi koji imate djecu, kako se osjećaju nakon igranja igrica, promatrajte kakvi su, znači gubi se potreba za kretanjem. Ljudi koji se nalaze u toj srednjoj dobi 50+ uglavnom su se igrali u svom djetinjstvu, dakle prije četrdesetak godina, većinom je to bila igra, veselje i ono što su radili u osnovnoj i srednjoj školi kroz tjelesnu i zdravstvenu kulturu gdje ih se učilo nekim obrascima vježbanja kroz sport, kroz uključivanje u klubove gdje su isto tako naučili neke određene stvari, ali sve je to bio dodatak. Kad vidite da u osnovnoj školi postoji dva sata tjelesne i zdravstvene kulture od petog do osmog razreda, od prvog do četvrtog je to tri sata, i da recimo dijete ta dva sata provede aktivno, ne da sjedi na klupi i da se još bavi nekim sportom tri sata tjedno, to je ukupno pet sati. Toliko su djeca prije vani provodila dnevno i onda su im trening i tjelesna i zdravstvena kultura bili samo dodatak. Treneri koji rade u klubovima, a pogotovo učitelji tjelesne i zdravstvene kulture, sve više vide koliko se ta motorička sposobnost djece naglo smanjila. Testovi koji su prije bili pod normalno, koji su bili da ih netko može napravit za 5 prije 20 godina, da netko sad dobije taj test rijetko tko bi zadovoljio taj kriterij. Prije su to gotovo svi zadovoljili, najviše je bilo ocjena 4 i 5, a puno manje je bilo ovih nižih ocjena. Danas da postavite taj prag nema šanse da bi uspjeli to ostvarivati pa je ideja ta da kroz promatranje, proučavanje i provedbu razno raznih programa da se upravo ljudima starije dobi daju vježbe gdje će koristiti puno toga i kinestetički osjećaj kroz igru, kroz vježbanje, vizualni, govorni, sve ono što nas čini ljudima i što izaziva puno smijeha i zabave, jer to je prvenstveno poanta svakog vježbanja, pogotovo vježbanja u toj odrasloj dobi da se što više smiju, da se što više vrate u to djetinjstvo i da se osjećaju zadovoljnije. Jasno da će i tu potrošit te kalorije koje možda i žele potrošit, jer emocija je uvijek najveća kalorija. Vi kad ste ljuti trošite jako puno kalorija, kad ste sretni isto tako. Sjetite se kad ste bili užasno ljuti koliko vam je trebao nadomjestak tih kalorija ili kad ste bili jako sretni koliko vam je trebalo kalorija. Izbacili ste emocije koje su potrošač velike energije i onda možete kroz igru i kroz trening u kojem ćete izrazit emocije i ide se na to da budu što pozitivnije, a ne da budete jako ljuti i mrzovoljni pa lupate u vreću, iako možete i to, opet potrošite kalorije i osjećate se zadovoljno. U taj program bit će uključene sve te igrice koje će izazivat upravo takve reakcije i jasno uglavnom ti ljudi imaju i neke kronične boli pa će i u taj program biti uključene i neke rehabilitacijske vježbe gdje će puno jasnije osjećat svoje tijelo i onda opet dalje moći to prenijet u ono što rade.

Jeste li kroz svoj rad posebno primijetili da ima potrebe za takvim programima?

Da, imam klijente koji vježbaju grupni program i individualni koji su upravo u toj dobi. Neke vježbe nisu prilagođene njima i onda vidite da nakon te vježbe se osjeća jaka uspuhanost, potreba za kisikom što sam spominjao u prijašnjim emisijama, i ne toliko zadovoljstvo koje je bilo u izrazu lica kod nekoga mlađeg tko ima jako puno energije, kojeg ništa ne boli, njemu znači neki jači program vježbanja stvara ugodu. Kroz tih šest godina poučavanja ljudi vježbanju sam složio jednu paletu, jedan paket toga što je stvoreno za ljude 50+, ali isto tako to ne mora biti samo za njih nego jedan skroz drugačiji pristup vježbanju.

Što ako se netko nikad nije bavio sportom, a sad želi početi vježbati?

Pa igrao se kao dijete, barem se nadam, i to je to, tad ste uživali najviše. Ne morate uopće znati obrasce mrtvog dizanja, čučnja, iako i to mala djeca znaju. Svako dijete zna na pravilan način podići nešto s poda, zna se pravilno spustit u čučanj, dakle znali ste to, samo kad ste to, u kojem dijelu života zaboravili, kopirali ste nekoga, prvenstveno roditelje koji su sve to krivo radili i ne samo roditelji nego odrasli koji su uvijek uzor i to je stvorilo krive obrasce kretanja i to se isto da uvježbat. Prvo uvježbat, a onda kasnije istrenirat na neku višu razinu.

Znači slušatelji 50+ ti se mogu javiti na vježbanje?!

Da, iako koja god aktivnost njima trenutno stvara zadovoljstvo uvijek je preporuka da se tim bave. Ako vam stvara ugodu da idete planinarit, planinarite, krećite se, šećite. Šetanje je najbolja aktivnost koja postoji, ako ne stvara bolove, ako je bolno onda nije ugodno. Funkcija mene kao trenera nije samo korist koju ću imati od nekoga tko dolazi nego edukatora, učitelja koji će to onda ljudima dalje prenijet u sve sfere života pa će netko otić nakon dva mjeseca i reći: “Dosta sam naučio, želim ić dalje”, jasna stvar, to bi i trebala biti poanta svakog onog tko podučava tjelesno vježbanje.

Tekst: Katarina Bosak/Foto: DSRV “Viking”

Share on facebook
Facebook
Share on google
Google+
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest