U 163. emisiji Život i zdravlje razgovarali smo s učenicom 4. razreda jezične gimnazije Srednje škole Isidora Kršnjavog Laurom Martić koja u udruzi “Otvoreno srce” volontira s osobama s Down sindromom i za našu emisiju ispričala nam je kako je počela volontirati:
Kad sam došla u srednju školu profesor Cvijetović mi je predavao latinski i on nas je zapravo uputio u rad udruge, upoznao nas je s time što sve udruga radi. Par puta nas je odveo u Đurđenovac u razred s osobama s Down sindromom i jednostavno svidjelo mi se to, uklopila sam se s njima i odlučila sam nastavit u tom smjeru.
Jesi li ti prije znala što je Down sindrom i jesi li imala neko mišljenje o osobama s Down sindromom, koje ti se možda nakon volontiranja promijenilo?
Znala sam što je Down sindrom iz onog što sam učila u školi, ali zapravo ta definicija ne može baš puno reći o tome kakve su stvarno osobe s Down sindromom. Tako da dok nisam počela volontirat mogu reć da nisam imala pojma zapravo kakve su te osobe i apsolutno mi se promijenilo mišljenje. Dakle, na tu bolest sad puno drukčije mogu gledat, jer koliko god je to zapravo otežavajuće naravno, i obitelji, i njima, ipak nije to toliko nesavladivo koliko to ljudi predstavljaju.
Imate li vi kao volonteri neke edukacije?
Prije Pule smo na primjer bili upoznati s time koje se sve komplikacije mogu dogodit, dakle ipak se može dogoditi da ta osoba bude agresivna, dakle morali smo bit spremni na sve što nas može dočekat, ali na kraju mi se stvarno nikad u četiri godine volontiranja nije dogodilo da sam naišla na problem s takvom osobom, nego stvarno uvijek samo smijeh, veselje, zabava, druženje, igra, uvijek je bilo pozitivno.
Kakva su ti još iskustva iz volontiranja u Centru za Down sindrom u Puli, bude li puno volontera i povežete li se vi međusobno kroz volontiranje?
Prve godine nas je bilo puno više volontera i više i korisnika, a druge godine je išlo samo nas nekoliko volontera pa je zapravo bio puno prisniji odnos nas volontera, jer naravno kad je manja skupina onda htjeli ili ne morali smo se povezat. A i drukčije je, 12 dana smo baš 24 sata s tim osobama, jer ipak u Đurđenovcu na primjer kad odemo, to je sat vremena, mi vidimo njih samo na sat vremena, a ovo je baš njihov život u potpunosti onakav kakav je.
Je li te volontiranje promijenilo kao osobu?
Pa je, definitivno. Volontiranje samo po sebi mijenja osobu, to je nedvojbeno, a sad konkretno kako me promijenilo to ja baš sama za sebe ne mogu procijenit, ali znali su mi ljudi reć da sam drukčija kad se vratim na primjer s volontiranja, da sam sretnija, da sam veselija, jednostavno drukčije nekako gledam na svijet, to definitivno.
Bila si proglašena i najvolonterkom, jesi li sretna zbog toga i je li ti to poticaj za daljnje volontiranje?
Pa ja nisam tu nagradu stvarno apsolutno očekivala. Mislim ne želim da ispadne da sam sad lažno skromna ili tako nešto, ali mislim da nitko ne krene s volontiranjem: “Joj ja sad idem volontirat da ja dobijem nagradu”. Naravno da mi je bila čast što su baš mene izabrali i poticaj što je ipak rad primijećen, ali nisam dakle išla nužno sad samo s tim ciljem, mislim da volontiranje ne treba nagradu.
Koliko misliš da je profesor Cvijetović utjecao na vas učenike za poticaj za volontiranje?
Pa da njega nema, niti bi sama udruga postojala niti bi mi itko znali vjerojatno što je “Otvoreno srce”. Ovako kad prvaši dođu on uvijek malo nas upozna s tim, kaže što se radi i kako. Naravno, nikad cijeli razred nije oduševljen, ali uvijek se nađu barem dvije-tri osobe u razredu koje će rado prihvatiti rad udruge.
Potičeš li ti svoje prijatelje na volontiranje i uspije li ti to?
Pokušala sam, par prijatelja je došlo na malo, nekima se svidjelo, nekima nije, ali nekoliko njih sam uspjela povuć da su baš ostali stalno u udruzi.
Osim s osobama s Down sindromom, volontirala si i u još nekim drugim projektima?
Da, kad sam tek krenula bilo je volontiranje s osobama s Down sindromom i išli smo na odjel psihijatrije u našičkoj bolnici, tamo smo imali radionicu, ako se dobro sjećam zvala se “Mi vama, vi nama” u kojoj bi samo sjeli u krug u Dnevnoj bolnici i razgovarali. To je ono čisto bezazleno, mi malo o svojim problemima, pacijenti o svojim, doktor je tu da to sve poveže i to je bilo baš lijepo. Kasnije smo išli na pedijatriju, čitali smo bajke djeci, oslikavali.
Što ti se najviše od svega svidjelo, je li ti najdraže volontiranje s osobama s Down sindromom?
Sad idem na faks pa će bit sve malo teže, ali naravno da bih htjela nastavit bavit se time. Zapravo nije da mi je Down najdraži, nekako se tako dogodilo da najviše volontiramo s tim osobama, ali sve osobe s poteškoćama u razvoju, ako im mogu pomoći svakako bih htjela nastavit.
Koji fakultet planiraš upisati?
Ako uspijem medicinu, ako ne uspijem nešto na tu stranu, vidjet ćemo.
Misliš li da je tvoje iskustvo s volontiranjem utjecalo na tu odluku što upisati?
Da, definitivno. Zapravo, taj put je krenuo kad sam krenula volontirati na psihijatriji, svidio mi se taj posao i onda sam počela razmišljat o medicini pa je to odvelo na druge strane.
Povežeš li se s osobama s Down sindromom s kojima volontiraš, vidiš li neku promjenu kod njih nakon vaših druženja?
Oni imaju takav princip da pokušavaju dosta stvari odradit samostalno i onda kad mi dolazimo ili kad smo s njima oni uvijek budu sretni, jer oni nama naprave sendviče ili nasipaju nam sok i onda se oni time osjećaju korisno pa mi čak ni ne moramo puno napravit, samim time što smo tamo, oni su već sretniji. A onda kad vide da mi s njima i porazgovaramo i poigramo se i da ih prihvaćamo kao ravnopravne onda je tek to stvarno to.
Sklope li se onda i neka prijateljstva?
Da, kad sretnem u gradu nekoga od korisnika uvijek se pozdravimo, uvijek su tu petice. Prijateljstva definitivno, vjerojatno za cijeli život.
Misliš li da je u Našicama dovoljna aktivnost udruge ili bi htjela da to dođe na još neku novu razinu?
Pa svakako glavni cilj udruge je bio da se u Našicama otvori Centar za osobe s Down sindromom, gdje bi osobe mogle doći barem na poludnevni boravak ili jednodnevni boravak da se i roditeljima olakša. To je malo teže ostvarivo, jer ipak velik je to zalogaj, ali evo kad bi se to ostvarilo mogli bismo reći da je naša udruga stvarno napravila svoj ajmo reć maksimum.
Što bi rekla mladima koji razmišljaju o volontiranju, bi li ih potaknula na to?
Da, dakle svakako, ako itko razmišlja o tome neka se uključi zato što vidjet ćete da ćete se osjećat drukčije nakon toga. Postat ćete vjerojatno i bolje osobe i malo drukčije i nesebičnije gledat na svijet.
Imaju li profesori razumijevanja ako zbog volontiranja izostajete s nastave?
Da, bilo je često tih situacija. Imaju, naravno ne sad baš svaki dan, to bi bilo apsurdno, ali kad se dogodi jednom u dva tjedna nekakav izostanak većinom imaju razumijevanja ako se to kompenzira kasnije našim učenjem i trudom doma naravno.
Stigneš sve, i škola i volontiranje’?
Da, pa mislim da se uvijek može odvojit barem sat-dva za dobro djelo.
Tekst: Katarina Bosak
Foto: Laura Martić
