Članovi Planinarskog društva “Krndija” Našice jučer su bili na izletu na Požešku goru. Planinarili su na Maksimov hrast, drugi najviši vrh Požeške gore na visini od 614 metara nadmorske visine i ujedno jednu od kontrlonih točki Hrvatske planinarske obilaznice i Slavonskog planinarskog puta. Na povratku su posjetili i utvrdu Dolački grad. Kako im je bilo na izletu pročitajte u nastavku, u izvještaju predsjednika društva Hrvoja Tržića:
“U čarobnim zimskim šumama slavonskih gora krije se nešto posebno!
Uobičajeno mjesto okupljanja u rano nedjeljno jutro krije mnoge tajne dolazaka i nedolazaka na naše jednodnevne i višednevne izlete. Koliko puta mi se nije dalo ustajati rano ujutro, ali nekako bih se uvijek izvukao iz tople postelje i motivacijski pripremio za sva brda koja nas čekaju. Nakon teškog ustajanja, sve je lakše. Najprije nas čeka uvijek dobro društvo koje je uvijek spremno za šalu. Funkcioniramo kao obitelj i uvijek je tako.
Slavonijom nije polegla magla danas, ali je snijeg posuo staze i slavonske šorove. Hladnoća primjerena novom godišnjem dobu nije uplašila sedmero članova Pd “Krndija” Našice da uživaju u čaroliji maglovite i čudesne Požeške gore. Cilj je bio Maksimov Hrast, drugi najviši vrh Požeške gore. Mjesto koje nosi ime po hajduku Maksimu Bojaniću, čovjeku koje je haračio ovim krajem u ne tako davnom 19. st.
Dolazimo u mjesto Brestovac iznad kojeg se dižu brežuljci Požeške gore obavijeni maglom. Naš uspon počinje makadamskom cestom i nakon nekoliko km skrećemo u šumu gdje nas čeka vrlo strm uspon. Penjemo se na greben Požeške gore kojom prolazi Slavonski planinarski put. Sve je nekako opušteno i bajkovito, ali i čudesno. U selu lavež, kasan ćuk il netopir, kako bi rekao Matoš. No, šalu na stranu, zaista smo čuli lavež pasa koji su na podsjetili da su lovci u blizini. Nakon dva sata hoda dočekao nas je Maksimov Hrast na 614 mnv. Piramida oko nas i tv toranj u magli kao blizanci stoje. Pauza, ispaljivanje, pjesma i okrijepa su na redu. Neki pokušavaju glumiti Maksima Bojanića. Koliko ima uspijeva, prosudite sami.
Slijedi nam još sat i pol spusta. Odlučujemo posjetiti stari Dolački grad. U daljini nas promatra evocirajući stara vremena obrane od Turaka. “Odavno smo graničari stari”, u glavi mi odzvanja pjesma. Sliči na naš Bedemgrad, ali još je širih dimenzija i nepristupačniji. Spuštamo se do početne točke i pozdravljamo s dragim ljudima. Opet smo se dobro nasmijali i upoznali neke drage krajeve i ljude. Vallis Aure ili Zlatna dolina pokazala se kao pun pogodak za ovaj snježni dan.
Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!
Vidimo se idući vikend.”
Izvor: PD “Krndija” Našice
