Roland Jelić iz Bokšića, povratnik je iz Njemačke i entuzijast koji svoju ljubav prema obradi drveta pretače u neobične oblike.
Obrađuje i drvo koje drugi upotrebljavaju samo za ogrijev ili im je otpad, a pri tome voli kombinirati drvo i željezo.
Nakon 36 godina vratio se iz Njemačke, kako kaže, da bi ostatak života malo proživio. Naime, iako materijalno situiran, došao je do toga da si je postavio pitanje je li moguće da je u životu novac broj jedan:
–Došao sam kako bih dio života ipak živio, a ne bio tamo gdje se sve „mora”. Ovdje si vrijeme mogu rasporediti kako želim, rad koji se „mora” obaviti, uspio sam pretvoriti u hobi i razonodu. Zato kada malo pustim mašti na volju, nastaju ovakve stvari. Sirovinu kupujem svugdje, tko god je imao nešto za prodati, darovati, baciti ili kada ljudi režu drva pa imaju otpad za baciti ja to uzimam i iskoristim. Kada drvo razrežem često vidim razne slike koje ljudi ne vide, oni vide samo drvo. Kada uzmem vremena i imam inspiraciju onda nastaju ovakve stvari. Pretežno radim stolove, skulpture, nadstrešnice u obliku šesterokuta ili osmerokuta, ono što nije uobičajeno.-
Pitali smo ga kako spaja drvo i kako kombinira različite vrste:
– Spojevi su svi ručni rad, freza se ručno tako dugo dok ne bude obrađeno kako treba da paše jedan dio u drugi. Ne upotrebljavam epoksidne smole jer mi je slogan „unesi dio prirode u svoj dom” – kaže Roland i dodaoje da drvo ne obrađuje lakom već koristi posebna ulja koja su biorazgradiva.
Roland za obradu koristi orah, hrast, jasen i uglavnom sve što ima nekakav neobičan oblik. Ne radi svaki dan, jer njegov rad ovisi o inspiraciji, no kada krene, radni dan ponekad traje do dugo u noć. Postao je skromniji nego nekada, što je, smatra, ogroman plus u životu. Otvorio je obrt prije tri godine, uvijek nešto može zaraditi, ali sve to ulaže u materijal, kaže i dodaje: – Ovdje se živi jako dobro samo treba biti malo skromniji jer potencijala imamo jako puno, iako i mi preuzimamo mentalitet Zapada. I ja sam mlad otišao u Njemačku zbog novca, materijalnog što si nisam mogao tu priuštiti, a tamo samo to sve mogao. Ali onda ti novac postane broj jedan, zaboraviš živjeti i zaboraviš sebe, a to je žalosno – kaže naš sugovornik dodajući kako to govori iz vlastitog iskustva.
Na prijedlog prijatelja izlagao je na Ambijenti u Zagrebu kako bi ljudi vidjeli što radi. Za ovo izlaganje pripremao se sedam mjeseci i na kraju bio iznenađen koliko su posjetitelji bili zainteresirani za njegove proizvode.
Tekst i foto:Tomislava Justić
