U Gradskoj knjižnici Našice jučer je održan književni susret s jednom od najčitanijih hrvatskih književnica koju uvijek volimo zvati našom – Julijanom Matanović. Predstavljen je njezin novi roman “Stoji ti put” nastao iz potrebe da se pisanjem nosi s nepravdama te da se kroz priču poravnaju određene životne situacije. “Stoji ti put” roman je snažnih emocija, u kojem su isprepletene sudbine četiriju žena, njihovih biografija, snaga i slabosti, kao i priče žena koje su kroz povijest bile tihi svjedoci brojnih nepravdi.
-Glavna tema je ženska strpljivost, a roman sam posvetila svim ženama iz moje obitelji, ali i svim drugim ženama. Mnogi u toj knjizi prepoznaju ne samo moju majku i moju baku, nego i mene samu. Ta knjiga je ustvari imala neobičan put nastanka. Trebala je biti putopis i naručena je kao putopis za biblioteku Šetnje, a u tom kolu smo trebale objaviti Ivana Šojat, Sanja Pilić i ja. Ja sam doista napisala knjigu koja je bila putopis na 100 kartica o curi koja putuje vlakom iz Đurđenovca u Osijek svaki dan, ima dovoljno vremena jer i sami znamo kako su izgledala prije putovanja šinobusom i putničkim vlakom, a u tom vlaku čita knjige…Onda se dogodio jedan trenutak moje biografije, ove javne biografije, u kojem sam se jako razljutila s obzirom na moju inatsku narav i obrisala sam taj tekst. Napisala sam novi tekst u sedam dana i nikada dosad mi se nije dogodilo da sam od prve do zadnje rečenice ispisala i nisam ništa poslije promijenila, već sam tekst poslala u tisak. Dakle, u knjizi je riječ je o tri gatare, žene koje su zapravo psihoanalitičari kod kojih dolaze te moje tri strpljive žene i koje im govore što će u šest mjeseci unaprijed biti. Ja sam odrasla u obitelji gdje sam morala biti dobra i zato ne znam jesam li dobra po prirodi ili sam naučila biti dobra da bih jednostavno izdržala život. Dođe vam, nagomila se, može biti nešto presudno u tom životu da ti kažeš dosta ili možda neka sitnica, ali to se dogodilo i ja sam napisala tekst koji je okrutniji i teži od svih mojih dosadašnjih tekstova. To je priča o ženi, o njezinoj strpljivosti, o ženama koje su slabe, a za koje je danas mladim curama teško objasniti kako su i zašto to podnosile. Jednostavno, mi si nikada nešto nismo mogli priuštiti, moja generacija pamti da se nije smjelo galamiti u nekim situacijama, mi smo to vidjele, mi smo tome svjedočile. Dakle, riječ je o ženi koja je starija žena, zatim njezina kći i najmlađa te o ženi koja je iza njih, koja ustvari povlači konce u toj obitelji i to bi bila jaka žena. To nije knjiga samo o slabim ženama, to bi bila knjiga o slabim ženama, jednoj jakoj ženi i slabim muškarcima. Muškarci ustvari slušaju naredbe nekih svojih žena, a mi žene vrlo često zaboravljamo da iza poteza nekih muškaraca mogu stajati i žene, a ne da nas uvijek samo možda muškarci tlače – ispričala je Julijana Matanović.
U razgovoru za naš Radio, otkrila nam je da se kao Đurđenovčanka na ovim prostorima uvijek osjeća kao da je došla kući.
-Ovih sam dana bila u Vinkovcima i Belom Manastiru, sada sam u Našicama i osjećam se kao kad sam bila mlada našička gimnazijalka, kao da sam došla kući i to nije nikakva retorička figura da se svidim vama i vašim slušateljima. Ja se doista u tom Zagrebu koji me lijepo prihvatio i ne mogu ništa govoriti protiv grada i protiv ljudi, ja se osjećam plastičnom, kao da nisu to oni sokovi mene koji su bili ovdje. Trenutno je proljeće, a ja u proljeće uvijek selim i taj nemir koji imam u proljeće uvijek se reflektira željom za nekim promjenama. Mislim zapravo da tijelom, nogama i hodom pripadam ovim prostorima – zaključila je u našem razgovoru uvijek draga gošća na domaćoj adresi Julijana Matanović.
Dobrodošlicu dragoj gošći zaželjela je ravnateljica knjižnice Marija Buha koja je i vodila susret, a program predstavljanja knjige svojim su nastupom uljepšale učenice naše Osnovne glazbene škole “Kontesa Dora”.
tekst i foto: N.Pavlus
