U današnjoj emisiji Gost tjedna ugostili smo postolara Marka Zidara koji je dugi niz godina radio u Našicama.
Povod ovom gostovanju je prestanak rada Vašeg postolarskog obrta, jednog od obrta koji polako izumire. Mnogi građani pitaju gdje će nositi obuću na popravak?
Pa bilo je naznaka da će se zatvoriti i prije, no uz zamolbu mnogih produžio sam. Ali gazda koji je kupio zgradu pravi neke nove apartmane, više neće iznajmljivati lokal tako da sam bio prisiljen zatvoriti, jer mislio sam produžiti još, ali takva je situacija ispala. A nije mi više isplativo tražiti drugi lokal jer nema više posla kao prije.
Spomenuli ste da je prije bilo više posla, u koju godinu sežu vaši počeci? Kako to da ste se odlučili baviti baš postolarski zanatom?
Pa to je tako, eto, ispalo više slučajno. Nakon završetka osnovne škole, bratić je bio u Zagrebu kod svoga strica postolara i tako smo pričali, a mene je to dosta zanimalo. Tako da sam ja 1969. godine nakon završetka osnovne škole otišao u Zagreb i počeo naukovanje. Jednu godinu sam bio kod tog bratićevog strica, a onda sam otišao kod drugog majstora tako da sam završio Školu učenika u privredi. Nakon završetka sam otišao kod trećeg majstora koji me tražio da radim kod njega i da ostanem za stalno, ali meni onako mladom nije se sviđao grad. Bio mi je prevelik, ja sam bio dijete sa sela pa mi je sve to malo čudno bilo. Na kraju sam nastavio dalje u Karlovcu ići u tehničku školu.
Kako ste na kraju završili kao postolar u Našicama?
Vratio sam se nazad kući u Bokšić i bio sam postolar u Đurđenovcu godinu i pol dana. Onda sam otišao u vojsku i poslije vojske, kad sam se vratio, u međuvremenu sam upoznao djevojku koja je radila u Borovu. I onda znate kako to ide. Otišao sam za djevojkom u Borovo, tako da sam radio u kombinatu šest godina, ali onda sam prije nesretnog rata otišao iz Borova, jer već su bile naznake loše i nisam htio više tamo biti. Vratio sam se nazad u Đurđenovac i opet nastavio u Đurđenovcu da bi kroz neko vrijeme jedan rođak iz Našica rekao da u Našicama nema nikoga da dođem tu raditi. Tako sam počeo u Radićevoj ulici. To je bilo 80-tih godina, nekako pred rat. I onda, evo, dobro sam što kažu do dana današnjega, 36 godina u Našicama.
Što biste u tih 36 godina izdvojili, što će vam ostati u lijepom sijećanju?
Ostat će mi u lijepom sjećanju početak u Našicama. Onda je bilo toliko puno posla da sam radio dan i noć pa sam i sina povukao i počeo je naukovati. Ali u međuvremenu se situacija preokrenula, posla je bilo manje, a sin je bio mlad pa sam mu rekao da mora mijenjati zanimanje. Ja sam nastavio dalje jer u određenim godinama nije bilo više vremena za mijenjanje. Onda je prodana kuća u Našicama u Radićevoj pa smo Mrganić ključar i ja koji smo radili zajedno, preselili u centar u bivši Varteks i tamo smo radili 10 godina, ali dio lokala je bio u državnom vlasništvu i država je to prodala, a mi nismo bili u mogućnosti kupiti. Preselili smo u Strossmayerovu i jedno vrijeme, pet godina smo još radili zajedno. Onda je on zatvorio obrt, a ja sam ostao sam.
I nakon toga ste preselili natrag u Radićevu?
Onda je ispalo još nešto drugo, u Radićevoj je otvorio jedan drugi obućar. Onda su ljudi mislili da sam to ja i mene tražili, ali on je znao reći da ne radim više, a mene u Strossmayerovoj nitko nije tražio. Osim toga bilo je sve manje i manje posla. Ja sam mu rekao da za dvojicu u Našicama nema posla, a on, ako zna raditi, zadržat će svoje mušterije. U međuvremenu u Radićevoj se pojavio prazan lokal za koji mi je rekao gospodin preko iz prodavaonice Borovo, Kolarević. I tako da sam ja onda preselio. To baš nije bilo jednostavno, ali evo tamo sam radio više od 10 godina.
S obzirom da imate dugogodišnje iskustvo u popravljanju obuće, što mislite kakva je kvaliteta ovoga što danas kupujemo i nosimo u odnosu na ono prije?
Žalosno je to reći, što bi narod rekao bofl, to je roba nikakva. Ako kupite nešto kvalitetno, to ne morate ni popravljati, a na tržištu se nudi sve i svašta. Puno je kineske robe došlo na naše tržište, čak i neki više preprodaju nego što bi to trebalo biti i onda nema kvalitete. Tako da ja što imam repromaterijala za popravak obuće, nabavljam izvana, iz Njemačke i Italije. Zbog toga mi to nije isplativo jer ja moram uložiti više od 50 posto od iznosa cijene i na kraju ne dobijem ništa. Ja sam kao postolar sam u Našicama, a pogledajte koliko ima frizera i svi opstaju.Jedini sam od Osijeka do Slatine, čak i Virovitice, pa i Donjeg Miholjca i Požege i ne mogu opstati, nažalost.
Što ste najviše popravljali?
Pa najviše su u novije vrijeme došla ljepljenja, ali to nije kožna obuća, već platno, a platno i guma, ta dva materijala se ne podnose. Da bude veće zlo, unutra je temelj od papira i vi dođete u vodu, to se raširi. A na deklaraciji piše za suho vrijeme, no danas kada narod kupuje, nitko ne čita deklaracije na čizmama, na kojima piše za suho vrijeme. Znači, čizma se nosi zimi, nećete je nositi u ljeto.
Tko vam je bio češća mušterija, muškarci ili žene?
A, dame su bile u prednosti, njih je bilo više. Tu se znalo dogoditi da sam popravljao petice, a rijetko koja je dolazila dva puta jer sam radio s kvalitnim materijalom. Znalo se dogoditi da petica propadne između dvije kocke na pločniku ili u rešetkama na ulazima u zgrade pa je bilo potrebno popraviti.
Imate li možda u svom dugačkom radnom vijeku nekakvu anegdotu koju biste nam mogli ispričati?
Sve je bilo zanimljivo. Puno puta, recimo mušterija nisu razumjele što su donijele, tražili su da popravim da barem još malo mogu nositi, ja kažem zalijepit ću pa ako ne budete nosili možda će izdržati. A mušterija kaže „pa ja hoću nositi”. Pa onda vam ne mogu garantirati kad to ne valja. Jednostavno, ne možete to napraviti, a ljudi vas mole. Ja znam da je situacija loša i teška, financijski nisu svi u jednakoj situaciji, ne znam, svako je bilo u takvim situacijama.
Gospodine Zidar, zahvaljujem vam na gostovanju u našem programu. Želim vam puno sreće u daljnjem životu. Vjerujem da ćete kod kuće još uvijek malo popravljati za svoj gušt.
Pa hoću, za svoje prijatelje. Nemam zamjerke na nikoga, nisam se nikada s nikim zamjerio. Jedino mi žao što u Našicama ima četiri stara obrta, gospodin Gull je najstariji, pa tapetari, krojač kod vojarne i ja sam bio, nikada nas nitko nije prepoznao i pitao za naš rad. Ja nisam nikada pomoć tražio, nisam molio, molim se jedino u crkvi. U ovome poslu sam 56 godina, to je puno za čuti, a ne za izdržati raditi. Ali uvijek uz dame i lijep osmijeh ništa nije bilo teško.
Hvala vam još jednom i sretno!
Hvala svima koji me slušaju, koji me poznaju i surađivali su sa mnom. Želim svima puno sreće i zdravlja i da bude što manje popravaka.