Našički planinari bili su na sedmodnevnom izletu u Crnoj Gori i Albaniji. Kako im je bilo pročitajte u nastavku:
“Čovjek je djelatno i radno biće koje ima konstantnu potrebu za stvaranjem. „Homo faber“ kao filozofski pojam upravo označava jednu od iskonskih zadaća naše vrste, a to je rad koja izgrađuje pojedinca, a time i društvo. No i rad ima svoje limite ili u krajnjem slučaju se možemo pitati koja je nagrada za rad. Odgovor se sigurno ne krije u nagomilavanju materijalnog koje je kao takvo potrebno za život dostojan čovjeka, ali i propadljivo, već u uživanju sitnica koje nas čine sretnima i čine naš život potpunima. Planinari se često puta umore fizički penjući se na neki vrh, ali se odmore duhovno i umno. Takav način odmora u prirodi izvan okvira „košnica ljudi“ također je nagrada za rad i stvaranje, ali i bijeg, nadgradnja i uspostava ravnoteže između „homo fabera“ kojeg karakterizira svakodnevni stres i čovjeka koji traži odmori mir u svakom smislu na nekom osamljenom mjestu. Mnogi se pozivaju s druge strane na „homo ludensa“, čovjeka koji se igra. Čovjek je jedino čovjek ako ostaje dijete u duši i ako se igra. Opreka i granica „homo fabera“ i „homo lunedsa“ vrlo je tanka i pretače se iz jedne domene u drugu. Zapravo, jedno bez drugoga ne mogu jer kad se „homo faber“ umori, nastaje „homo ludens“ i obrnuto. Oboje su temeljni afiniteti čovjeka. Može se reći da je „homo ludens“ uzrok i posljedica „homo fabera“ i nagrada za rad. Planinarstvo jest doista igra čovjeka i prirode te najljepša nagrada suvremenom čovjeku, odmor i prizma u kojoj ostaje dijete i pronalazi svoj put, drugu opušteniju dimenziju kojoj se rado vraća čim postane zaljubljenih u nebeska prostranstva u planinama. Igra i za djecu i za odrasle koja ima svoja pravila koja se apsolutno moraju poštivati i o kojoj je bespotrebno nabrajati koliko prednosti ima, kako u sportskom, zdravstvenom, estetskom, psihološkom, tako i u duhovnom smislu.
Planinari PD „Krndija“ Našice, točnije nas osmero, počinju planinarsku igru vozeći se kroz brdovitu Bosnu i Hercegovinu u kojoj su nam vidici stalno uprti na planine na kojima smo već bili ili ćemo biti. Naš planinarski cilj ipak je Crna Gora i neki od njenih nacionalnih parkova, ali i planina Durmitor i Prokletije koje se protežu na granici Crne Gore i Albanije. Ove dvije države jugoistočne Europe su zaista vrlo bogate planinarskim sadržajima na relativno malom prostoru, a u zadnjih nekoliko godina intenzivno razvijaju turističke i kulturno- povijesne potencijale. Na granici BIH I Crne Gore otkrivaju se nestvarne ljepote rijeka Pive, Tare i Drine. Zavojite uske ceste prate duboke klisure rijeke Pive i Tare koje čine Drinu. Tirkizna boja rijeke Tare ljeska se na suncu u najdubljem kanjonu u Europi i drugom najvećem na svijetu iza američkog Grand Canyona. Zaustavljamo se na ovim nestvarnim mjestima kako bismo ovjekovječili ove čarobne trenutke. Arhitektura ovih krajeva je vrlo dojmljiva obzirom da je bilo teško graditi mostove i tunele kroz ove nepristupačne dijelove našeg planeta. Kanjon Tare na najdubljem dijelu iznosi 1300 metara pa nam poglede privlače atrakcije preko rijeke koje ćemo kasnije (veći dio ekipe) isprobati i pobijediti strah. I tako most po most, tunel po tunel penjemo se vozilom do prostranih pašnjaka punih stoke kao da smo se vratili u neka stara dobra vremena. Nepregledna stada krava, ovaca, koza i konja znak su da smo na zelenom platou Nacionalnog parka Durmitora i istoimene planine. Reljefni oblici svojom raskošnošću nas oduševljavaju. Prolazimo uskom cestom kroz tzv. sedlo, a s druge strane se nalaze najviši vrhovi Durmitora. Pojedini dijelovi podsjećaju na naš mitski Velebit. Smještamo se u Žabljak, centar planinskog turizma Crne Gore za koji se može reći da zaista živi isključivo od turizma. Mnogobrojne zanimljive kućice čekaju svoje goste kako bi se smjestili i osjetili dah Durmitora. Smještamo se u vrlo luksuznoj kućici i neobičnoj za nas planinare koji smo naviknuli na skromnost. Tonemo u san umorni i obogaćeni lijepim prizorima i svježim zrakom od kojeg se bolje spava.
Ujutro nas čeka prvi i glavni cilj, uspon na najviši vrh Durmitora i Crne Gore, Bobotov kuk. Aktualni su sporovi u Crnoj gori o najvišem vrhu te države, Planinarski savez Crne Gore uzima Bobotov kuk (2523 m) unatoč tome što je Zla Kolata u Prokletijama viši za 11 metara (2534m). Mnogi uzimaju Durmitor i Bobotov kuk kao najviši vrh jer se Prokletije i Zla Kolata protežu kroz dvije države, Crnu Goru i Albaniju. Bilo kako bilo, nas je dočekao predivno sunčano jutro i naspavani krećemo prema prijevoju gdje je početna točka našeg zahtjevnog uspona. Staza kojom ćemo proći jedna je od najčešćih za put na vrh. S visine od 1900 metara pružaju se već vrlo dojmljivi prizori okoline koju čine kameni vrhovi, pašnjaci, ledenjačka jezera i skromna zelena vegetacija koju uljepšava bajkovito i šaroliko cvijeće. Igra s planinom počinje prvom sajlom pomoću koje se izdižemo iznad sedla. Nalazimo ovdje i krpice odležanog snijega kojemu prolazi rok. Pošto smo malena, ali kompaktna i homogena grupa, nema potrebe žuriti i idemo polako uživajući u svakom detalju. Fotografiramo cvijeće, kamene skulpture i stazicu kojom prolaze mnogobrojni planinari. S lijeve strane stoji vrh Prutaš koji je ispresijecan kamenim sivim pojasima koji se paralelno slažu grleći travnate pojase koje je probudilo proljeće. U dolini se nalazi Zeleni Vir, ledenjačko jezero kojih ovdje ima vrlo mnogo. Domaćini ih zovu gorske oči jer zaista iz zraka se čine kao modre zjenice očiju planine. Ovdje počinje istovremena borba i igra sa pravim strminama, a nakon gotovo tri sata opet smo na istoj nadmorskoj visini kao i na prijevoju kojega smo krenuli. Neki članovi izražavaju sumnju da nam neće trebati penjački pojas, ali za svaki slučaj ponijeli smo zamke i karabinere u slučaju da se trebamo osiguravati Odvajamo se u dvije skupine i krećemo prema samom vrhu. Postaje sve bliži, a mi smo sve oprezniji. Ovdje se nalaze i neki od najpoznatijih vrhova Durmitora kao što su Đevojka, Bezimeni vrh te Mali i Velik Međed. Samo podnožje vrha osigurano je sajlama i zahtjevno je za planinare bez kondicije. Na sreću, naša mlada i optimistična ekipa stiže na vrh. Modro ledenjačko Škrčko jezero s te visine se čini kao iglica. Na vrhu sunce igra svoj ples ugrijavajući dodatno vrele stijene koje su utočište planinarima u meditaciji. Legao sam na kamen i gotov zaspao od miline dok je Marko razgovarao s planinarima koji su netom stigli na vrh. Priroda je milostiva pa je planinarska igra bezbrižna i ugodna iako nije uvijek tako. Stižu i ostali članovi na vrh divne planine. Nekima je ovo prvi uspon iznad 2000 metara i svi smo ponosni na njih kao što su i oni sami na sebe. Ekipa je bila vrlo poticajna i motivirajuća pa smo bodrili jedni druge kada je to trebalo. Prostrani prizori se slažu poput mozaika koji djeluje nestvarno, ali vrijeme je za oprezni povratak.
Drugi dio priče prolazi bez malo opuštenije, ali uz veliku dozu sigurnosti. Bobotov kuk nam se već za nekoliko trenutaka činio tako udaljen, a njegov kameniti vrh strahovito nepristupačan iako to nije bio kao što se ranije pokazalo. Odvajamo se u dvije grupe koje pronalaze svoje različite putove u dolinu. Sabiremo dojmove, a s našim silaskom kao da je nebeski gospodar spustio svoj plašt nad planinom. Predstava i igra je završila i vrijeme se naglo promijenilo i naoblačilo. Vraćamo se u sneni Žabljak kojeg Durmitor budno pazi i sabiremo odlične dojmove s cjelodnevnog planinarenja. Ovdje su domaćini vrlo gostoljubivi pa nas rado časte svojim pričama iskazuju prave dobrosusjedske stavove. Hrana je tu za prste polizati, a našim nepcima to vrlo godi.
Sutradan obilazimo poznato Crno jezero koje je ipak tirkizne boje i čijom dužnom se proteže šetnica i poučna staza. Jezero se idealno uklapa u pejzaž Durmitora. Neki su se i poželjeli kupati, a želja će ima biti ispunjena kasnije. Dan je idealan za relaksaciju pa smo skinuli papučicu s „planinarskog“ gasa, ali i kulinarskog gasa pa velik dio ekipe pije sokove ili čajeve. Drugi dio dana razdvajamo se i nas dvojica odlazimo do Crvene grede, jednog od brojnih vrhova Nacionalnog parka, a ostali odlaze na kanjon Tare još malo guštati u moći rijeke koja je živa i dar je ovog kraja. Iako smo mislili da je staza do Crvene grede laka i kratka, odjednom su šumu i puteljke zamijenile strme litice na kojima smo koristili i ruke. No, i to svladavamo vrlo brzo i Žabljak nam je kao da dlanu. S vrha gledamo na jezero puno kupača pa svraćamo kako bismo isprobali čari hladne vode. Tu završava prvi dio crnogorskih planinarskih avantura i putujemo prema jugu i Albaniji.
Usput zastajemo na poznatom Đurđevića mostu, reprezentativnom izdanju moderne arhitekture. Privlači nas ovdje adrenalinski zip line i odlučujemo ga isprobati, tj. barem jedan dio ekipe. Sprema se kiša, a mi žurimo prema polaznoj točki vrtoglavog spusta dok nam srca kucaju sto na sat. U glavi različite misli, ali smo vrlo odlučni u namjeri. Kakvi prizori dok se s vjetrom u kosi spuštamo iznad provalija rijeke Tare pokraj Đurđevića mosta. Nažalost, sve što je lijepo kratko traje pa i spust. Osjećaj neopisiv, emocije na vrhuncu, a sreća opipljiva dok smo razmjenjivali dojmove. Tko nije probao, ne zna što propušta, zaključak je svih nas. Posjećujemo i Biogradsku Goru, nacionalni park koji doslovno izgleda poput netaknute prašume. Ovdje se opet nalazi ogromno jezero kojeg odlučujemo istražiti drvenim čamcem na vesla. Veslajući osjećamo snagu prirode i ljepotu čarobnih šuma. Vrlo smo koncentrirani jer svaki kriv potez u čamcu znači da smo u jezeru što svakako nismo željeli. Put nas dalje vodi do Plava, malo mjesta na razmeđi Crne Gore i Albanije. Smještamo se pored močvarnog jezera oko kojeg se vrti turistička ponuda mjesta. Žabe krekeću, jezero vrvi pastrvama i pticama i kao da na mjestima dodiruje nebo. Okruženi smo planinama, a neistražene Prokletije se skrivaju iza pitomih brežuljaka. Nakon razgledanja ovog lijepog mjesta, trebao je uslijediti naš drugi glavni cilj, a to je uspon na Maja Rosit, drugi najviši vrh Prokletija koje se protežu kroz dvije države. Međutim, vremenska prognoza nam nije bila naklonjena i za iduće dane najavljivali su kišu. Morali smo revidirati plan jer nas je ujutro zaista dočekao pljusak, a nebo se zatvorilo sa svih strana i pretočilo u tamno sivu boju. Naposljetku se odlučujemo za varijantu prolaska kroz Prokletije, obilazak Albanije, posjet crnogorskom primorju i uspon na Lovćen. Putujući kroz Albaniju fasciniraju nas ceste građene tako visoko po planinskim serpentinama. Malo planina, malo vodenog carstva i tako kroz cijelu Albaniju, zemlju povijesnog junaka Skenderbega. Često se zaustavljamo na putovanju zbog fotografiranja jer tko zna kad ćemo se opet naći ovdje.
Klima već pomalo prelazi iz planinske u mediteranske dok slušamo zvukove brojnih cvrčaka. Kad smo već tu, odlazimo do Skadarskog jezera ogromne površine što ga čini najvećim jezerom Balkanskog poluotoka. Netko neupućeni bi pomislio da je ugledao morsku površinu zbog veličine. Jezero je iznimno bogato životinjskim i biljnim vrstama. Ubrzo smo ponovno u Crnoj Gori, ali s primorske strane ovaj put. Nižu se predivni gradovi Budva, otočić San Stefan i Kotor. Crnogorski turizam se intenzivno razvija i mnogo se ulažu u infrastrukturu. Smještamo se nadomak Kotora i Tivata te uživamo u ponudi lijepih plaža kotorskog zaljeva poznatog još kao zaljev hrvatskih svetaca. Opet se more stapa s planinama koje su nam idući cilj. Naš svestrani vodič i organizator Boris odlučuje da krenemo na Lovćen, planinu i istoimeni nacionalni park. Krećemo rano zbog najavljenih vrućina i kroz gustu šumu se penjemo na 1600 metara nadmorske visine. Gore je smješten mauzolej kneza Njegoša, grandiozni spomenik i čudo zbog nepristupačnosti terena. Uživamo u ljubaznosti domaćina, vidicima na Jadransko more i ljepoti nepreglednih planina. Spust kao i uspon nisu bili zahtjevni pa smo baš proživjeli svaki vizualni dodir s planinom. Spuštajući se otvara se cijeli kotorski zaljev s pogledom na okolna mjesta i Kotorom u srcu. Nakon planinarenja odlučujemo ga posjetiti. Opasan je ogromnim zidinama, a po svojoj staroj jezgri sličan je Dubrovniku. Centrom odjekuju različiti jezici jer je ipak središte turističke sezone. Zadovoljni viđenim i doživljenim još malo uživamo u morskim avanturama kotorskih plaža prije nego ćemo se uputiti kući. Planinarske igre polako završavaju i teško se opraštamo s krajem koji nam je toliko puno pokazao. Pred nama su opet veličanstvene rijeke na granici BIH i Crne Gore. U blizini je i Nacionalni park Sutjeska i mjesto čuvene bitke iz Drugog svjetskog rata koje nismo željeli propustiti. Odlazimo do spomen područja i udivljeni promatramo maglovite planine i neke od najviših vrhova Bosne i Hercegovine. Tu je i mjesto uspona na Maglić, planine preko 2300 m i ujedno najviši vrh BIH. U povratku posjećujemo i gradić Tešanj orijentalnog stila, penjemo se na tvrđavu i uživamo u prezentaciji povijesti osmanlijskog doba.
Neki članovi već čeznutljivo pitaju kad će idući takav ili sličan izlet. Bio je ovo planinarski izlet u punom smislu riječi. Spoj planine i mora, turističkih, povijesnih i kulturnih sadržaja, ljubaznih domaćina i pokazatelj da planinarstvo zaista ne poznaje granice. Jedva čekamo opet igre čovjeka i prirode na brojim planinama i putovanjima koje nas čekaju.
Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!”
Izvor: PD “Krndija” Našice
