Predsjednik Planinarskog društva “Krndija” Našice Hrvoje Tržić i potpredsjednik Franjo Matasić, 16., 17. i 18. veljače, zaputili su se na Velebit te odradili uspješan zimski uspon na njegov drugi najviši vrh – Sveto Brdo (1751 mnv) – kao pripremu za buduće alpske uspone. U nastavku prenosimo izvještaj predsjednika društva Hrvoja Tržića, fotografije i video uspona:
“Velebit, hram hrvatske planinarske kulture, gorostasni div čije noge uronjene u plavetnilo Jadranskog mora, a leđa naslonjena na ponosnu Liku bdiju i čuvaju nebrojeno mnogo ljepota koje su za mnoge od nas još uvijek neotkrivene. Ta najduža i po mnogima najljepša hrvatska planina ostala je izvorom neispričanih priča poput knjige koja stoji na polici čekajući tople ruke svog čitatelja. U slučaju Velebita njegove korice su strme litice, zelenilo pašnjaka koje ih okružuju, kameni oblici rajskih oblika, razvedeni grebeni, vidici koji spajaju nebo i zemlju, flora i fauna uz nekoliko endema i pitoreskni vrhovi do kojih nije lako doći.
Naše prijateljstvo s Velebitom obvezuje nas da ga posjetimo barem jednom godišnje. Tada kroz planinarski razgovor njegujemo priče naših pradjedova koji su bili stanovnici ovih krških krajeva i kojima je Velebit značio sve. Tih stanovnika sve je manje, a velebitske pašnjake više ne nastanjuju stočari i pastiri i njihova stada, već znatiželjni planinari koji uživaju u iznimnoj ponudi ovog gorostasa na razmeđi hladne Like i toplog Primorja. Ova zimska priča nas trojice koji smo se po studeni uputili u najviše vrhunce južnog Velebita počela je sasvim slučajno. Kako i to obično biva uz čašicu neformalnog razgovora, sjetio se Franjo da bismo se mogli pokušati popeti u zimskim uvjetima na Sveto Brdo, drugi najviši vrh Velebita i jedan od zasigurno najljepših. Budući da smo imali već nekoliko uspona po Alpama u zimskim uvjetima, nije nas trebalo uopće nagovarati. Pripreme su krenule i niti čudljivi Velebit niti prevrtljiva veljača nisu nam bile prepreke da se otisnemo u bespuća velebitskog krša ovog puta prekriveni snijegom i ledom. Iako lijepa u svako doba godine, planina je po zimi posebno čarobna, ali i opasna ako se ne poštuje pravila. No, baš ta zimska idiličnost, tišina, mir i spokoj bili isu nam motivi da nas primi gospodar hrvatskih visina, ponosan starac koji umiven jutarnjom rosom izgleda poput mladića koji jedva čeka krenuti suočiti se sa životom. Odabrali smo tri dana za uspon, spust i uživanje u prezentaciji planinarskih čari Velebita. Znatiželja nas je da privlačila da svojim osjetilima doživimo kako to izgleda zimi kada se spoje more i planina. Upravo zbog toga je planinarstvo je filozofija jer budi osjećaje divljenja, znatiželje, čuđenja, ali i sumnje kao što u i prvi filozofi vodeći se navedenim osjećajima kada su davno otkrivali svijet sebi i sebe svijetu. Sumnjajući u svoja osjetila koja mu predstavljaju sve otkrivene ljepote nekog osamljenog vrha čovjek shvaća da je dosta živ, prisutan i u skladu s planinom kao i s majkom Zemljom. Zaista se ponekad moramo pitati kako je moguće da takvi prirodni fenomeni postoje kao da sve božansko prebiva u njima. Vozeći se kroz dičnu Liku promatraju nas kameni divovi puni snijega koju uokviruje planinu na njenim najvišim dijelovima. Udivljeno i mi njih pozdravljamo u nadi da ćemo uskoro postati dio njih i da će biti ljubazni prema nama. Sva pozornost bila je usredotočena na vremensku prognozu koja je najavljivala za glavni dan uspona lijepo vrijeme i bez bure što je najvažnije. Ulazeći i Starigrad okupan suncem tog poslijepodneva zamišljali smo ljeto i pune plaže prepune kupaća kako iz ljepote toplog mora pogledavaju prema Velebitu čiji vrhovi paraj oblake. U gradu jedna slika uz temperaturu gotovo proljetnu kao da će uskoro početi sezona, a turisti okupirati okolne plaže, ali i velebitske visove.
Kanjon Velike Paklenice naše je prvo odredište i polazna točka za više predjele. Duboko usječeni potok razdvaja ovdje gromadne stijene koje su prava penjačka poslastica i raj za ljubitelje adrenalina. Nacionalni park zaista je melem za oči. Sunce presijeca stijene i kao da crta po njima igrajući se svjetla i sjene. Smjerova ovdje ima kao u priči nije čudo da za Paklenicu znaju puno šire izvan Hrvatske. Poučna staza nas vodi preko Anića kuka, najveće monolitne stijene u Hrvatskoj čije litice svjedoče upornosti i hrabrosti mnogih penjača od kojih su neki nažalost ostali zauvijek na strminama kamenog gorostasa. Kanjon je pun poučnih ploča koje svjedoče o bogatstvu prirode, flore i faune. Mrak se polagano spušta, a naši natovareni ruksaci postaju nam teret dok se uspinjemo do Borisovog doma. Potok nas prati cijelo vrijeme i nekako nas smiruje dok njegova voda miluje utrobu planine milozvučno žuboreći. Boje se prelijevaju nad sutonom, a staza postaje strmija i snježnija. Borisov dom ili dom Paklenica nalazi se na 500 metara nadmorske i postaje nam utočište ipak prije mrklog mraka. U domu ekipa iz Zadra. Često dolaze ovdje na odmor. Domaćin nas odmah nudi rakijom čim je čuo da smo iz Slavonije. Tome nismo mogli odoljeti. Krijepimo se i razgovaramo dugo u noć o prognozi, planini, svemu što nas čeka sutra i razmjenjujemo iskustva. Domaćin nas upozorava da se čuvamo jer se protiv silovitog Velebita i njegove bure teško može boriti, pogotovo u ledeno- snježnim uvjetima. Izlazim van nakratko dok mi studen štipa obraze. Kakva promjena od onih pomalo proljetnih uvjeta u Starigradu pa do ovih pravih zimskih kakve je velebitska noć predstavila. Iznad doma milijun zvijezda kao da smo stopljeni s nebom i njegovim plavetnilom. Ostajem zadivljen i prisjećam se Immanuela Kanta, jednog od najvećih umova ikada koji je rekao: „Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i divljenjem što ih više promišljam; zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.” To se najbolje može osjetiti u planini, a velebitska noć to potvrđuje. Moralni zakon u nama nalaže nam da živimo u kladu s prirodom, slušamo planinu i pomognemo jedni drugima u nevolji No, nadamo se da nevolja sutradan neće biti. Dobro naspavani pozdravljamo domaćina i ostavljamo višak stvari po koje ćemo se morati vratiti istim putem. Naše iduće odredište su Ivine vodice, maleno pitomo sklonište u kojem ćemo noćiti nakon uspona i povratka sa Svetog Brda. Staza gotovo da se i ne vidi od snježnog pokrivača. Markacije se ponegdje vide, ali nas spašava šumski pojas koji ocrtava stazu. S visinom se otvara pogled na Jadransko more. Ah, kakav pogled. Zbog ovog se živi. Okruženi šumama, potocima, strmim stijenama promatramo plavetnilo i vijenac otoka koji se skupljaju podno Velebita kao da žele čuti što im ima za reći. Sunce je gotovo na vrhuncu i polako skidamo višak odjeće u pauzi na raskrižju staza. Još malo pa Ivine vodice.
Planina se sve više otvara i ogoljena, ali neopisivo lijepa brda tvore veličanstvene skulpture prirode koje odmaraju dok u njima odzvanja tišina jer posjetitelja gotovo da i nema. Zeleno bistri potok odjednom je utihnuo. Ne čuje se ništa. Samo mi i netaknuta priroda. Meditirajući spremamo se za posljednji dio uspona. Oblici stijena se mijenjaju i podsjećaju nas na ljude koje je planina darovala ovdje najvećim blagom. Ubrzo stižemo do Ivinih vodica koje su malena idilična skrivena kućica usred šume. Snijeg je ovdje poprilično dubok pa često propadamo, ali pronalazimo ljudske stope. Začudo ne susrećemo životinje. Očito čuvaju uspavanu planinu skrivajući se po njenih kršnim vrletima. U skloništu nalazimo na nekoliko ljudi koji će ovdje noćiti, ali neće do najviših dijelova južnog Velebita. Govore nam kako ovdje nitko nije prošao i tragova nema. Ostavljamo ovdje višak opreme za spavanje, nešto odjeće i hrane. Spremamo tehničku opremu kao što su dereze i cepin koja će nam kasnije trebati i krećemo. Slijedi nam najteži dio i tu će se pokazati koliko je planina spremna pustit nas u svoje najskrovitije odaje. Uspon nakon izlaska iz šumskog dijela postaje zahtjevan, s snijeg ponegdje vrlo dubok što otežava napredovanje. Postaje nam jasno da ćemo se vratiti u Ivine vodice kad se Velebit spremi na spavanje. GPS nam pomaže da se bolje orijentiramo jer zaista tragova nema, niti ljudskih, a niti životinjskih. Imamo tu privilegiju s jedne strane, ali i nesreću s druge strane da prolazimo prvi nakon tko zna koliko vremena u nebeske dvore Velebita gdje vladaju snijeg i led, a bura pritajeno čeka. Prisjećamo se drama s alpskih uspona i ovo nam se čini puno lakšim. Stalno mi je mislima da je svaki prvo veće brdo Sveto Brdo, ali ono je duboko skriveno u srcu planine gotovo kao u bajci, iza sedam gora i sedam mora. Sunce je na vrhuncu, ali je dosta hladno jer smo visoko. Ledeni pejsaž podsjeća nas na opasnosti koje vrebaju, ali je našim osjetilima tako lijep. Od silne ljepote ne možemo se nauživati svega što nam se ovdje nudi. Planina je i po zimi raširila svoja krila i prigrlila nas kao svoje. Stavljamo dereze, uzimamo cepine, bolje se odijevamo jer sada vladaju već pravi alpski uvjeti dok nam pogledi lutaju dolje prema moru. Zubato zimsko sunce obasjava ledenu koru koja je okovala strme padine Velebita i sve se čini kao da smo na ledenjaku. No, unatoč svemu dobro napredujemo.
Sunce se skriva, a oblaci pretvaraju u ne koji najavljuju pogoršanje. Odjednom nas prati ledeni vjetar koji nije ugodan. Bura nas je došla pozdraviti, ali kakav bi to bio zimski uspon kad ne bismo prošli kroz sve uvjete koji prate zimu u planini to posebnoj planini kao što je ova. Prolazimo mjesto najveće tragedije hrvatskoj planinarstva gdje su zbog jake bure i neadekvatne bure poginula tri iskusna planinara 2006. godina. To je i nama znak da surovi Velebit ne prašta greške. Polako se krećemo prema tronu očekujući vidik u kojemu uživa Vila Velebita. Tragovi zeca u snijegu kao da nas vode prema vrhu dok nam koraci postaju sve više olovni. Odjednom Lika i njeni vrhovi u daljini koji se odlično naziru jer je vidljivost idealna. Jedan po jedan ponosni izlazimo na vršni greben i promatramo more, vrhove pune snijega koji se sjaje i strše u daljini poput krovova, ali krovova neke druge civilizacije, one prirodne toliko udaljene od modernog čovjeka. Fotografiramo prizore nepreglednih brda koja se pružaju dokle pogled seže. Srećom okupani zadržavamo se što duže na vrhu želeći se opiti velebitskom čarolijom koja je poklon nestvarnog svijeta mitova i legendi s velebitskih zelenih krajolika prošaranih krškim oblicima prekrivenima bajkovitom bjelinom ovog puta. Igor se doslovno klanja planini na vrhu. Sveto Brdo (1751 m) je tek šest metara niže od Vaganskog vrha i peti najviši vrh Hrvatske. Mnogi će reći najljepši velebitski vrh na kojeg uspon nije jednostavan niti po ljeti, a kamoli po zimi. Gore stoji veliki metalni križ, simbol blizine nebeskih i božanskih dvora, a nekad su velebitska brda bila posvećena slavenskim božanstvima od kojih još neka nose njihova imena.
Bura nas je omela da se duže zadržimo, ali već je bilo kasno popodne pa smo morali u dolinu. Čim smo krenuli dolje, koncentrirani i oprezni, počela je opuštenija atmosfera. Susrećemo planinare koji su se odvažili proći prvi iza nas. Zahvaljuju nam što smo im ostavili tragove i prokrčili put. Vraćamo se drugim putem i skrećemo do Vlaškog kraja. Ispod nas vlada kraljevstvo zimzelenih šuma borova kroz koje moramo proći. Vlaški grad ime je kamenite uzvisine koje se izdiže iznad pitomih pašnjaka predjela Libinje i skloništa koje se renovira. Pregovaramo hoćemo li se uspeti na taj slikoviti vrh, ali zbog dana koji je na izmaku ipak odustajemo. Velebitska ljepota sve više je zaodjenuta noćnim ogrtačem koji se spuštao polako. Po dubokom snijegu dolazimo do Ivinih vodica koje su pune planinara iz raznih krajeva Hrvatske. Zimska velebitska noć zbližava nas dok uživamo u ispijanju toplog čaja, vina i kušanju mnogobrojnim delicijama. Snijeg počinje padati, ali kiša koja lupa o metalni krov bajkovite kućice urezuje nam se u ionako labilni san. Ujutro su vrhunci iza nas, ali i dragi ljude koje smo morali pozdraviti do nekog novog viđenja u srcu planine. Kapi kišice nas miluju dok se spuštamo do Borisovog doma. Pozdravljamo domaćine i vraćamo se kanjonu koje djeluje tmurno natopljen kišom kao da mu je žao što odlazimo. U Starigradu sabiremo dojmove, analiziramo velebitski vikend i napuštamo planinu na neko vrijeme. Rastanci su tužni, ali znamo da ćemo se opet vratiti dragom kamenju, kanjonu, vrletima, pašnjacima, šumama i pejsažu kakvog nam priprema Velebit i to svaki puta u nekom novom izdanju i kroz novu priču.
Naša zimska bajkovita priča je ispričana i zapisana u gorskim njedrima planine i našim srcima u koju se zaljubite na prvi pogled. Pričat ćemo je dalje i prenositi slikom i pričom na druge kako bismo ih potaknuli da krenu s nama na put u planine kako bi se obogatili nezaboravnim iskustvima i dojmovima koje ostavlja priroda. Šteta bi bila da ljudi ne vide oni što se krije iza civilizacije u kojoj provodimo previše vremena zaboravljajući da smo slobodom usmjereni na otkrivanje prirode, ali i sebe samih. Jedva čekamo ponovne susrete s planinama koje su iznimno značajna mjesta u ponudi iznimnih ljepota kakve se kriju u dvorištu Lijepe naše. Tajanstvenost Velebita inspiracija nam je koja budi znatiželju kao djetetu koje se vraća majci u nadi za zagrljajem i bliskošću. Uvijek, iznova, opet i opet.
Umor prolazi, a zadovoljstvo ostaje!”
https://www.youtube.com/watch?v=DumUw71U0fs&feature=share
Izvor: PD “Krndija” Našice
