Ovoga ljeta posjetili smo voćnjak trešanja obitelji Čeme u Zoljanu, a vlasnik Rudica Čeme s ponosom nam je pokazao novi voćnjak.
-Evo nas u voćnjaku koji smo prošli puta posjetili kad je bio tek zasađen. U kojoj je on sada fazi?
-Prošle su tri godine od sadnje ovog voćnjaka na lokalitetu Grbavica u Zoljanu. Površina je 3 hektara s 1614 stabla. U voćarskom žargonu se kaže da je to četvrta vegetacija. Znači, rekli bismo da je “dijete” napunilo tri godine i sada je u četvrtoj. Voćnjak je već bio u ovoj četvrtoj vegetaciji spreman za rod, ali nažalost, ova godina je bila takva naopaka da je sve što je ponijelo roda smrzlo. Druga velika stvar koja se dogodila – kad nestane rod, voćka koja ima snagu jako tjera u porast mladice. To se dogodilo u travnju i svibnju, znači veliki porast mladica. Već skoro dva mjeseca sam u rezidbi da se sve što je višak odstrani. Voćka ne smije biti pregusta jer se onda brzo razboli. Ona mora ući u dobroj kondiciji u srpanj i kolovoz kada stvara cvjetne pupove za iduću godinu – objasnio je naš domaćin Rudica Čeme.
-Posla, vidimo, još uvijek ima.
-Da, sada je baš kulminacija. Otprilike još do 10. srpnja bi posao bio gotov. Onda se voćnjak ostavi da preživi ljeto. Malo mu se da stimulatora koji mu pomažu da prebrodi vrućine. Što se tiče neke velike suše, nije toliki problem jer ova podloga na kojoj smo sadili je dosta duboko ukorijenjena. Ona jako dobro vuče vlagu iz ovog zoljanskog tla.
-Unatoč lošoj sezoni, trešanja je ipak bilo. I ove godine se puno priča o cijeni trešanja. Kako ste vi prošli?
– Na tri tisuće stabala, znači 1600 mladih stabala i 1400 stabala starog voćnjaka koji je u punom rodu, nažalost, ubrali smo samo negdje oko 500 kilograma trešanja. Plasirali smo ih na našem štandu u jednom trgovačkom centru. Znači, ne sjećam se kad je bila ovako loša godina. Rekao bih da je 99 posto smrzlo i to u dva navrata. Prvi puta se dogodilo, to nije bio mraz – ljudi jako griješe kad kažu da se dogodio mraz – to je bilo oko Josipova, četiri dana. Prvi dan 18. ožujka temperatura se spustila na čak minus 7 stupnjeva. Voćke nisu ni procvjetale, one su bile u zelenim pupovima i 50 posto se već tada smrzlo. I onda dolazi cvatnja i oko 7. travnja dolazi baš mraz kada su temperature pale na minus 4 i smrznulo se sve ostalo. Tako da smo u ta dva navrata doživjeli veliku štetu. Ja se ne sjećam ovakve štete od kada imamo voćnjak. Moram reći da je posljednja godina u kojoj nije bilo štete bila 2018 godina. Znači, činjenica je da se nešto s klimom mijenja i da će ova proizvodnja jako teško opstati i biti dobra. I to se, naravno, odmah reflektira na cijenu. Meni je žao što se o trešnji piše i što su cijene otišle na 10, 12, 14-15 eura. Trešnji bi realna cijena trebala biti od nekih 5 do 7 eura, da svatko može kupiti kilogram, 2, 5… koliko želi trešanja, a ne da mora gledati je li zaista moguće da trešnja košta toliko. Naravno, to je sve zbog toga što jednostavno proizvodnje nema, ona je zapravo propala. Evo, mi smo ove godine prodavali po 8 eura, što je izuzetno visoka cijena za naše potrošače. Ja se nadam da će iduća godini biti dobra, da neće biti takvih velikih oscilacija i da će se cijena vratiti na normalu.
-Da nije bilo smrzavanja i da nije bilo toga mraza, koliko biste trešanja imali?
-U ovom mladom voćnjaku imali bismo prvi komercijalni urod, plus stari voćnjak. Radi se o prinosu od 25 do 30 tona. Ja sam računao, nekakva bruto šteta je oko 200.000,00 tisuća eura.
-Spomenuli ste i klimatske promjene. Osim ovoga što se događa zimi, svjedoci smo ovih iznimno vrućih ljeta. Kako se to odražava na trešnju?
-Moram reći da mi imamo sreće. U Zoljanu je sedma klasa zemlje, zemlja je malo ilovača. Ali ta zemlja jako dobro drži vlagu i u kombinaciji s podlogom koju smo izabrali uz savjetovanje jednog profesora, što se tiče suše, nema velikih problema jer ona vuče odozdo vlagu. Međutim, problem je kod voćke stalni stres. Recimo, ovo je prvi put, koliko ja znam, otkako je mjerenja da u lipnju nije pala ni kap kiše, a šesti mjesec je inače najkišovitiji. Evo ove godine znamo, svi smo se uvijek šalili nema Antunova bez pljuska, ali ove godine, ne samo na Antunovo, nego u cijelom mjesecu nije pala kiša. Kako će se voćke tome prilagoditi? Šta će se dogoditi? Ne znam, ali stalno su neki ekstremi što nije dobro.
-Prošli smo aktualne teme, no da se malo vratimo u prošlost. Kako je sve počelo u ovoj priči?
-Sve je počelo počelo od moga bratića Miroslava Čemea koji mi je pokazao svoje nasade voćaka. Kada sam vidio kako to lijepo izgleda, a to su bili dani kada smo dobro poslovali, kada je bilo novaca za ulaganje, kada smo bili mladi i puni poleta, tražio sam neki novi izazov i onda smo se odlučili kupiti komad zemlje i posaditi nešto. Kroz priču kako je Zoljan poznat po trešnjama, mi smo se odlučili za trešnje. I onda smo opet nekim čudom upoznali jednog stručnjaka baš za trešnje, profesora Miljkovića. Nažalost, on je prošle godine preminuo, a upravo on nas je u nekoliko navrata odveo u Italiju gdje smo pogledali nasade trešanja. Ja sam bio jednostavno oduševljen kvalitetom, prinosom, načinom rada i kvalitetom ploda. Tako smo se odlučili za dalje. Kupili smo neke nove površine i evo, sad smo na 7 hektara.
-Još uvijek učite.
-I dalje učimo, nema bez učenja, znači stalno je nešto novo. Svaka sorta trešnje je za sebe kao i svaki čovjek. Netko je nekakav u nečemu. Tako i svaka sorta ima svoje karakteristike. Ni jednu sortu ne možete jednako rezati i jednako tretirati. O svakoj morate znati nešto, ali to je dio posla. I Bogu hvala, lijepo je kad ti je ispunjen radni dan i kad vidiš da nešto raste. Evo, i slika vaša prije tri godine, koju ste objavili kada je to sve bilo samo obično zemljište i ova slika na kojoj se vidi rezultat – to napuni srce, daje motiva za dalje. A moja velika želja je već nagodinu kada bude sve u cvatnji, napraviti Dane otvorenih vrata voćnjaka da ljudi koji žele mogu doći, prošetati, uslikati se, vidjeti, pitati i na taj način steknu dojam što jedna plantaža trešanja znači.
-Kada je dobra godina, koliko vam je berača potrebno?
-Do sada, dok nismo imali mladi voćnjak, dok smo bili na 3 hektara, bralo nas je 15 do 20. Dio je rodbina, a dio berači. Međutim, ako se ostvari sve kako planiramo, sljedeće godine, trebat će nas možda ne baš dvostruko, ali ja računam od 20 do 25 vrijednih ruku. Sretan sam što u mome rodnom mjestu Zoljanu pa i u okolici, ima berača koji su vrijedni i koji nam dolaze. Mnogi kolege koji imaju voćnjake imaju problema s radnom snagom. Ja tu nemam problema i nadam se da će tako i ostati – zaključio je Rudica Čeme.
voćnjak pri sadnji i ovoga ljeta
tekst i foto: Ninoslava Pavlus
