U Domu kulture Našice jučer je gostovalo Kazalište slijepih i slabovidnih Novi Život s predstavom „Ne daj se Njofra“. Mnogobrojnu publiku svojim izvedbama oduševili su Vojin Perić, Igor Kučević, Ružica Domić-Lalović i Dorotea Feketić. Dugogodišnji rad najstarijeg kazališta slijepih u svijetu, kroz treće gostovanje u Našicama prenio je aktualnu temu – otuđenosti čovjeka uz svakodnevne probleme i situacije. Donoseći na scenu komediju iz 80-ih godina koja prikazuje tradicionalne obiteljske odnose i generacijske na suvremen način, zagrebački glumci osvojili su srca publike koja nije krila oduševljenje. Direktor, glumac i pisac Kazališta slijepih Perić istaknuo je kako se svaka izvedba fokusira na uklanjanje predrasuda i stvaranje svijesti o tome da sljepoća nije prepreka za postizanje uspjeha, što pokazuju i sami glumci:
–Teškoća je dosta. Svaka slijepa osoba zapravo prolazi kroz jedan život koji je pun aktivizma, pun borba, pun stalnih nastojanja da vas drugi prihvate, da niste uokvireni predrasudama od stanovanja, dakle da vas neće primiti kao podstanara, od ostvarivanja partnerstva itd. Dakle, naša zadaća je da tu inkluziju poguramo u pravom smjeru, a da nije prazno slovo na papiru. Dakle, uključuju nas u život, uključuju nas u neke normalne tijekove življenja, a zapravo je to sve onako sa priličnom dozom sažaljenja, sa priličnom dozom formalnosti i evo, naš cilj je da to svedemo na, dakle, to sažaljenje i tu jednu formalnost življenja, odnosno prihvaćanja slijepih osoba na jednu normalnu razinu i na nešto što se zove suživot, što se zove što manje neke distance od slijepih osoba – napominje Perić.
Tko je vlasnik predrasuda? Dakle, ljudi koji vide imaju predrasude prema nama. Zašto? Zato što smo slijepi. Sljepoća nije bolest. Sljepoća je stanje. Sljepoća nije razlog da je netko pored sljepoće i manje pametan ili ne znam što. Bilo mu je teže u životu doći do znanja, bilo mu je teže u životu studirati, ali baš zato bi trebalo imati nekog respekta i nekog razumijevanja.
Kazalište koje pomiče granice i ruši predrasude
Kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“ osnovano je prije 70 godina i najstarije je u Europi i u svijetu, a ipak nailaze na brojne predrasude kada je u pitanju dolazak na kazališnu predstavu:
-Mi smo dosta dugo igrali u Našicama i u Našicama smo imali već jako dobru publiku i nadamo se tome i sad – ističe Perić uz pretpostavku kako su ljudi često preplašeni riječi koje se pojavljuju u medijima. Pa zapravo taj neki marketing, ta želja za otvorenom kulturom bi mogla utjecati da, zapravo publika je zainteresirana, samo publika kad čuje kazalište slijepih, dakle ova riječ ju nekako distancira, a druga stvar da svaka slijepa osoba ima svoje kompetencije na radnom mjestu, kao profesor, kao prevoditelj, kao glumac, kao bilo što.
Tako da, evo, predlažem da bez zadrške malo više vodimo računa jedni od drugima, jer na malim stvarima počiva svijet, na malim stvarima počivaju tu ti neki odnosi koji vode do prijateljstva, pa i dublje. Tako da, to je naša krajnja točka, da ljude oslobodimo, da postanu fleksibilni, da ih oslobodimo od nekih formalnosti, od nekih druženja koja su uvijek uvjetovana. Nije tu samo sljepoća, dakle, nešto što nas razdvaja. Ljudi su inače otuđeni jedni od drugih i još kad se pojavi nekakva invaliditet, onda je to još gore.
Kazalište „Novi Život“ kroz ovakve projekte nastoji potaknuti društvo na prihvaćanje slijepih osoba, koje je u današnjem svijetu sve potrebnije u različitim sferama života, jer kako zaključuje Perić današnji svijet pun otuđenja ne treba shvaćati toliko ozbiljno.
tekst i foto: Božica Bjelokapić
