U 156. emisiji Život i zdravlje razgovarali smo psihologinjom Darijom Salopek-Žiha koja je odnedavno zaposlena u Općoj županijskoj bolnici Našice. U nastavku prenosimo razgovor:
Možete li nam reći čime se sva bavite kao psihologinja u našoj bolnici?
Djelokrug rada kliničkog psihologa je osiguravanje psihološke pomoći pojedincima i grupama. To podrazumijeva onaj dio psihološkog testiranja ili psihodijagnostike, zatim individualne i grupne pomoći u vidu podrške pojedincima i grupama koji prolaze neke kritične, zahtjevne životne faze. To mogu biti prilagodbe na kronične bolesti, životne situacije koje su opterećene stresom ili traumatski događaji, na primjer u jednoj prometnoj nesreći gdje je netko ozlijeđen ili čak stradao do te mjere da mu je potrebna prva psihološka pomoć odnosno krizna intervencija.
Zaposleni ste u bolnici otprilike mjesec dana, kakva su vaša iskustva i kako izgleda vaš jedan radni dan?
Iskustva su i više nego lijepa i pozitivna, u smislu da i pojedinci i skupine prepoznaju potrebu za doprinosom psihologa njihovom psihičkom zdravlju. Osobito je lijep timski odnos liječnika i našeg odjela koji na neki način dogovara svu buduću suradnju za potrebe i dobrobit pacijenata.
Je li vas ima puno na odjelu i jeste li se sad već udomaćili?
Da, naravno. Lijepi su međuljudski odnosi, podrška je uzajamna i sve za dobrobit pacijenata.
Održavate i radionice s pacijentima, kako to izgleda?
Prava takva grupna, dnevna bolnica će započeti u veljači. U dosadašnjim takvim dnevnim bolnicama ja sam bila koterapeut doktoru Božidaru Popoviću koji je voditelj takve jedne dnevne bolnice i mogu samo reći da me veseli sva buduća suradnja s obzirom na onu refleksiju odnosno evaluaciju koju dobivamo od korisnika dnevne bolnice, a to je da su njihove baterije za ostale životne borbe bitno bolje i da tome mi i služimo, tako da sve ono što budemo dali budućim korisnicima dnevne bolnice mislim da će biti na ponos bolnice.
Mislite li da na našem području ima potrebe za takvim radom?
Naravno da ima. Život melje, život donosi izazove. Cijelo vrijeme se moramo prilagođavati okolnostima u kojima jesmo i to neki ljudi prolaze s bitnim trošenjem svojih psiholoških kapaciteta, a neki to prolaze lakše. Cilj je da naučimo ljude onom fenomenu suočavanja sa stresom, zauzimanja za sebe, rada na vlastitim komunikacijskim vještinama. Znači sve te radionice su namijenjene ljudima koji su psihološki grubo rečeno normalni, zdravi, koji samo prolaze teške momente i u tim momentima, na primjer prilagodba na odstranjenje nekog dijela tijela ili prilagodba na neke nove okolnosti zahtijevaju da procesiramo taj fenomen i da iznesemo ih na najbolji način.
Ako netko osjeća potrebu za razgovorom i slično kako može doći do vas?
Znate da svi imamo naše obiteljske liječnike. Znači osoba odlazi svom obiteljskom liječniku, tamo iskomentira fazu života u kojoj je i koja ga opterećuje, a onda obiteljski liječnik donosi procjenu o potrebi odlaska kod psihijatra i psihologa. Znate da je u pitanju uvijek onaj formalni dio vađenja uputnice i predbilježbe kod nas. Naš odjel za psihijatriju će taj dio regulirati samostalno, znači sve će ići preko odjela za psihijatriju.
Mislite li da je kod nas to još uvijek bauk da netko ide na psihijatriju, da postoji distanca od toga i da netko ne traži pomoć iako bi možda trebao?
Postavili ste možda neko vječno pitanje osjećaja normaliteta i traženja pomoći. Ljudima najčešće lakne kad im se kaže vi se ustvari ponašate jako normalno s obzirom na nenormalne okolnosti u kojima jeste. Moram priznati da se u odnosu na prije 20 i nešto više godina ipak vidi jedan ljepši društveni odnos bez tog dijela etikete ljudi koji traže psihološku pomoć. Osobno smatram da svi mi kao društvo imamo itekako suosjećanja ako netko šepa na nogu, međutim nemamo baš toliko adekvatnog suosjećanja ako nekoga boli duša odnosno oni nutarnji psihički procesi koji ga opterećuju.
S obzirom na to da ste radili i u školi i u vrtiću, evo sad je ovo nekakav prelazak, mislite li da je ovo teže, koliko ste naučili kroz prijašnji rad?
Za nekog tko se opredijelio raditi s ljudima, ni teže ni lakše, apsolutno je drukčija populacija, ali je opet biti izazov na nivou koji pacijenti traže od nas koji radimo s njima. Rad s ljudima ne vole svi, ja sam ga odabrala kao svoj životni poziv i teško mi je odgovoriti na ovo pitanje lakše-ljepše, zanimljivo u svakom slučaju.
Spominjali smo i siječanjsku depresiju, cijeli mjesec se proglašava kao takav, jeste li vi to primijetili i što mislite o tome?
Moram priznati da pratim vaš medijski utjecaj na nekakve pojave kada se nominalno neki dan proglasi na kalendaru najdepresivnijim danom. Financijski gledano, siječanj je definitivno vrlo dokazljivo teži nego oni predblagdanski, blagdanski mjeseci kada smo se svi ponašali kao da sutra više neće biti dana i svi smo, neću reći riječ kao sumanuti, ali vrlo slično tome, opterećivali trgovačke centre i trošili. Depresivni dan kao depresivni dan bi mi trebali onda detektirati u pojačanom, bitno jačem prilivu pacijenata koji traže psihološku pomoć. Naše statistike nisu na tragu toga i bojim se da je netko to proglasio, taj dan je bio izabran u kalendaru da se proglasi takvim, međutim, dio koji smatram da vi kao mediji možete doprinijeti je da to preokrenete na pozitivu. Znači, tražimo načine da nakon blagdanskih trošenja ovaj idući period, do novog blagdanskog trošenja, provedemo na jedan onako racionalniji način.
Možda da proglasimo najpozitivniji dan u godini (smijeh)?
Da, proglasi su uvijek proglasi i oni imaju tu jednu površnu pojavnost. Ne volim takve proglase, pogotovo što onda kad vam dođe neki član obitelji i kaže danas je najdepresivniji dan u godini, je li sve u redu sa mnom ja nisam depresivan?!(smijeh)
Ljudi onda misle da bi se trebali osjećati loše!?
Da. Trebali bi malo, evo to je možda sugestija svima vama koji ste bitni u alarmiranju javnosti da vodimo računa o tome da proglašavanje nekog dana unaprijed, znači 24 sata uoči kaže se sutra ćemo meteorološki biti opterećeni tako, tako i tako, što onda može kod osjetljivije populacije izazvati set nečega apsolutno dirigirano. Voljela bih da se to puno racionalnije koristi.
Osim te preporuke možda i naglasiti ljudima da to ne shvaćaju tako ozbiljno?
Tako je. Vi znate da svi prognostičari imaju neki izvjestan stupanj pogreške. Znači kad proglašavamo da će sutra padati snijeg ili kiša, i tako isto proglašavamo kakvi će biti ti vanjski pokazatelji koji utječu na nas, na nekog više, na nekog manje, onda se treba ograditi koliko je stupanj pogreške za to, a to se ne govori. Nažalost, ne govori se. Samo poslije kažemo pa rekli su da će biti tako pa nije bilo tako. Malo bi to trebalo odgovornije posložiti.
