U 155. emisiji Život i zdravlje razgovarali smo s glavnom sestrom ginekološko-porođajnog odjela Suzanom Stojanović. U nastavku prenosimo razgovor:
S obzirom na to da je zanimanje primalja jedno od zanimanja u kojem se radi i za blagdane, novu godinu, a i pomaže se u donošenju novog života na svijet pa je ono vrlo zanimljivo molimo vas da nam kažete nešto više o tom zanimanju?
Na našem odjelu, u Našicama, u Općoj županijskoj bolnici, zaposleno je sedam primalja koje imaju srednju stručnu spremu i dvije prvostupnice primaljstva, a od te dvije jedna sam i ja – kao glavna sestra odjela. Kod nas primalje rade i u rađaoni, novorođenačkoj sobi i na dijelu ginekološkog odjela gdje skrbe o pacijenticama s ginekološkim problemima. Primalja skrbi o trudnici od trenutka njenog dolaska u bolnicu, pruža joj podršku, prati njeno zdravstveno stanje i priprema je za porođaj. Pri porodu pomaže, prepoznaje mogući nepravilan tijek poroda i o tome pravodobno obavještava liječnika. Ona ne samo da skrbi o rodilji nego se brine i o djetetu nakon poroda, pojašnjava majci tehnike pravilnog dojenja, provođenja higijene te daje upute o brizi za dijete nakon otpusta iz bolnice do dolaska patronažne sestre koja ju obilazi nakon njenog dolaska kući.
Koliko dugo se vi već bavite ovim poslom i kakva su vaša iskustva. Je li to teško zanimanje?
Ja sam u ovom poslu oko 33 godine. Započela sam kao mlada primalja u Slavonskom Brodu, nakon toga u tijeku Domovinskog rata se vraćam iz Slavonskog Broda u Našice, gdje sam se 92. godine zaposlila na ovom odjelu kao primalja. Poslije toga upisujem Studij primaljstva u Rijeci gdje ga i završavam i dobivam status na ovom odjelu kao glavna sestra.
Znači postoji i Fakultet za primaljstvo?
Tako je, postoji, i bio je otvoren kao prvi takav u Rijeci kao izvanredan stručni studij primaljstva, a poslije toga je otvoren u Splitu kao redovan studij.
Što se tiče vaših iskustava, kako vam je raditi ovaj posao?
Za mene je biti primalja nešto najljepše na svijetu. To je životni poziv koji živite 24 sata na dan. Najljepše je i zato što svaki dan gledate nove male i velike obitelji koje sretno odlaze kući sa svojim bebicama.
A s obzirom na to da radite i za blagdane, Novu godinu, kako to onda izgleda na odjelu, je li nešto posebno drukčije od drugih dana ili?
Pa uglavnom mi sebi napravimo da nam bude lijepo. Naše primalje i medicinske sestre moraju odraditi taj dio svog posla i na blagdane. Svake godine bude netko drugi tako da se raspodijelimo što se tiče posla i eto čekamo novi život u novoj godini. Dogodi se da to ne bude baš prvog siječnja ili tu noć 31. prosinca na 1. siječanj, bude to nekad i nakon dva tri dana, ali se radujemo svakoj toj prvoj kao i svakoj sljedećoj novorođenoj bebi.
Ove godine je prva novogodišnja beba rođena 2. siječnja. Jeste li i vi sudjelovali u tom porodu?
Da, porod je bio 2. siječnja u jutarnjim satima taman kad se predavala noćna i jutarnja smjena. Žena se porodila i dijete je zbrinuto. Poslije toga obavještavamo i naše čelnike – glavnu sestru bolnice i ravnatelja, oni nam dolaze u posjetu, kao i gradonačelnik. Majka i beba se darivaju s prigodnim poklonima i bude to lijep dio našeg posla.
Koliko je prošle godine bilo rođenih beba?
U 2017. smo imali 431 porod, a sad u 2018. 444 poroda. Trinaest poroda smo bili u plusu, znači trinaest beba je rođeno više u 2018. godini.
Imate li neka očekivanja za ovu godinu?
Mi se nadamo da će prvo sve proći u najboljem i najljepšem sjećanju svim mamama i da će biti još više poroda nego što je bilo u 2018. godini.
Kakva je suradnja primalja, sestara i doktora na odjelu?
Mi se trudimo. Tu smo svi. Rekla sam da živimo taj posao 24 sata. Da smo skroz uključeni i ako nismo ovdje, u mislima smo tu. Svi se slažemo, pomažemo jedni drugima i moramo surađivati, jer to je dio posla.
Mislite li da je primaljstvo dovoljno promovirano kao zanimanje, da ljudi dovoljno znaju o tome?
Mislim da ne znaju. Pojavit će se velik problem u zapošljavanju primalja, jer su zadnje primalje školovane 2012. godine. Poslije toga se upisuju primalje asistentice koje prema zakonu nemaju iste kompetencije za ovaj naš posao i taj problem još nije toliko primjetan, ali ako se zna recimo da je na našem odjelu sedam primalja starije od pedeset godina te kad one krenu u mirovinu to će biti velik problem. Slična je situacija i u drugim bolnicama u Hrvatskoj i zato mislim da je zbog toga nužan nastavak školovanja primalja asistentica da upisuju Fakultet primaljstva i da im se to učini dostupnijim, jer zasad samo postoje fakulteti u Rijeci i Splitu.
Na koji način mislite da bi bilo dobro približiti to zanimanje?
Trebalo bi otvarati više razreda. Kod nas se u Osijeku otvori možda svake desete godine. Zagreb je dosta daleko za djevojke iz Slavonije da odlaze za Zagreb, a za Split i Rijeku da ne govorim..
Kako je to onda bilo vama kad ste išli studirati u Rijeku?
Ja sam već imala odraslu djecu, muža koji me podržavao u tome i htjela sam probati to da vidim kako to izgleda daljnje školovanje. Bila sam druga generacija na Fakultetu u Rijeci i imam jako lijepa iskustva.
Što se tiče naziva primalja ili babica – neki kažu da je to pogrdan naziv?
Babica je naziv za ženu koja je prije porađala po kućama dok se rađalo kod kuće. Kasnije kad su se otvarale škole nije bio naziv babica nego primalja, međutim nama to ne smeta, mi se ponosimo što smo babice.
Postoje i Dani primalja?
Naš Međunarodni dan primalja je 5.svibnja i to nam je prilika da naglasimo važnu ulogu primalje u zdravstvenoj zaštiti žene i novorođenčadi i da širimo ideju o primaljama i primaljstvu.
Kakve su reakcije trudnica kad dođu na vaš odjel, jesu li uplašene, kakva su vam iskustva?
Ima i onih koje dođu uplašene, koje ne znaju što ih čeka. Nekad čak i prvorotke budu manje uplašene nego višerotke, ali uglavnom im prilazimo na lijep način, pokušamo ih smiriti, psihičku podršku im dajemo i upoznajemo ih s cijelim odjelom, osobljem i bude sve dobro.
Što biste preporučili mladima koji se možda sad odlučuju za neko zanimanje zašto da recimo upišu primaljstvo, da se školuju za primalju?
Neka upisuju, neka se ne boje tog zanimanja, jer primalja ne samo da dijeli s majkom intiman i čaroban trenutak donošenja na svijet djeteta već svjedoči najljepšem i najmoćnijem događaju kojim je priroda obdarila čovjeka.
Našičko rodilište ima i status Prijatelja djece? Otkad taj status postoji i što se promijenilo u odnosu na ranije?
Status smo dobili 2013. godine. Majke su sa svojim bebicama 24 sata. Promoviramo dojenje koje je veoma bitno u tim prvim trenucima rođenja djeteta i kasnije. Trudimo se da to ostvarimo da to ostane i dalje tako.
Koliko onda ta prva podrška znači majkama?
Znači im puno. Treba ih ohrabriti. Mnoge su umorne poslije poroda, treba biti uz njih, treba im pružiti podršku, pokazati pravilno dojenje i one to uglavnom prihvate.
