U 158. emisiji Život i zdravlje razgovarali smo s doktoricom specijalisticom neurologije Marinom Hlavati. U nastavku možete pročitati razgovor:
S obzirom na to da je danas Nacionalni dan oboljelih od epilepsije, a u ponedjeljak je obilježen i Međunarodni dan epilepsije razgovaramo s doktoricom specijalisticom neurologije Marinom Hlavati koja će nam reći nešto više o tome kakva je bolest epilepsija.
Epilepsija je najčešća kronična neurološka bolest od koje u Hrvatskoj boluje oko 40 tisuća ljudi, u svijetu je to čak nekih 65 milijuna. To je znači česta bolest koja se liječi lijekovima u najvećem broju slučajeva. Nastaje onako ugrubo rečeno ako bi neka populacija stanica u kori mozga bila preaktivna i onda to izaziva zapravo promjene na razini cijelog organizma.
Kako se otkriva epilepsija, ljudi vam dolaze nakon što imaju napad ili se nekako drukčije otkriva?
Nije svaki epileptički napad epilepsija. Čak 8 do 10% ljudi u životu može imati epileptički napad koji je provociran raznim faktorima – od povišene temperature, niske razine kalcija, niske razine natrija, dehidracije, udaraca u glavu i slično. A epilepsija kao dijagnoza se postavlja ako se radi o dva neprovocirana epileptička napada koji se pojavljuju u razmaku od najmanje 24 sata.
Na koji način se liječi i je li izlječiva?
Ako se radi o jednom epileptičkom napadu potrebno je u svakom slučaju raditi obradu, zapravo u svim oblicima epileptičkog napada, čak i onima koji su provocirani raznim vanjskim faktorima. Kada se postavi dijagnoza epilepsije ona se uvijek kreće liječiti s lijekovima. Lijekovi se uvijek daju u niskoj dozi, postepeno se povećavaju i prilagođavaju tjelesnoj težini, oblicima napadaja i svakom pacijentu posebno. Ako to nije dovoljno može se uvesti druga linija obrane u obliku tableta, mada i tu postoji mogućnost da čak 35% pacijenata ima takozvanu refraktornu epilepsiju koja će unatoč dva ili više antiepileptika nekada u životu ponovno imati napadaje.
Koliko su napadi česti, postoji li neki prosjek?
Ne može se govoriti o prosjeku, to je potpuno individualno, znači postoje neke bolesti mozga koje su genetski uvjetovane, koje su uvjetovane traumama, bilo porođajnim, bilo kasnije nastalim oštećenjima u obliku raznih infekcija ili vaskularnim oštećenjima moždanih udara ili slično, kada broj napadaja može biti i više puta u toku dana, ali se oni mogu javljati puno rjeđe, nekoliko puta u toku godina ili čak jednom u više godina.
Mislite li da još uvijek postoji stigma prema pacijentima?
Pa stigma je uvijek u glavama ljudi. Stigma epilepsije apsolutno nije potrebna, jer je većina epileptičkih napadaja lječiva i potpuno uredno ljudi s njima funkcioniraju, mogu raditi različite poslove bez ikakvih ograničenja.
Postoje lakši i teži oblici napadaja?
Kakav oblik epileptičkog napadaja postoji može ovisiti i o uzorku. Postoje takozvani žarišni napadaji u kojima čak i ne mora doći do poremećaja svijesti, a postoje i takozvani veliki napadaji gdje su prisutni i poremećaji svijesti s trzajima ekstremiteta u nekakvom najklasičnijem obliku kako to populacija doživljava zapravo epilepsiju.
Što ako se netko nađe u situaciji da vidi da osoba ima napadaj, kako da reagira?
Prvo mora biti smirena, ako je jednom napad krenuo on se ne može zaustaviti vanjskim djelovanjem ljudi koji nisu medicinske struke, znači može se u uvjetima zdravstvenih ustanova uvijek adekvatno liječiti, ali izvana u izvanbolničkim uvjetima se treba paziti da se takva osoba ne ozljedi. Ako je recimo pala i postoje nekakvi trzajevi onda se treba spriječiti daljnje ozljeđivanje, treba se maknuti s visine, iz blizine nekakvih strojeva, vatre ili bilo kakvih takvih situacija koje mogu uzrokovati dodatna oštećenja. Ne smije se ništa stavljati, to je jako važno, jer se na taj način mogu ili odlomiti zubi pa se dovede do aspiracije, kod starijih ljudi može doći do lomljenja dijelova proteze pa opet može doći do gušenja. Dovoljno je postaviti pacijenta na bok i na taj način se već otvaraju dišni putevi. Isto tako, započeti napad se ne može spriječiti sputavanjem ruku i nogu koji se tresu. Jedino treba spriječiti dodatno ozljeđivanje. Svakako ostati s pacijentom dok god traje napad i ostati u periodu nakon toga zato što je česta smetenost u kojoj isto tako može doći do dodatnog ozljeđivanja, a kroz cijeli taj period ako je netko u mogućnosti treba pozvati pomoć zdravstvene osobe koja će to onda moći zbrinuti na adekvatan način.
Postoji li neki oblik podrške za pacijente na našem području, neka udruga ili nešto slično?
Oni svi prolaze kroz neurološku ambulantu naše ustanove i s njima se isključivo radi individualni pristup. To su osobe koje mogu biti mlađe dobne skupine, mogu biti žene koje ili planiraju trudnoću pa trebaju posebnu zaštitu ili se radi o mlađim muškarcima koji rade određene poslove pa im je opet zbog tog razloga bitno. Uvijek je pristup isključivo individualan, ali to je apsolutno bolest koja se danas može liječiti čak i oni teži oblici su u Hrvatskoj dostupna liječenja tako da nikakva stigma i ništa takvo više nije potrebno.
Postoje li još neki oblici liječenja osim terapije lijekovima?
Za najteže oblike epilepsije postoje i kirurški načini liječenja koji se već više godina provode kod nas u Zagrebu. Postoje i mogućnosti ugradnje takozvane duboke mozgovne stimulacije odnosno vagus stimulatora koja aktivacijom prirodnih putova koji sprječavaju širenje epileptičkih napada dovode do poboljšanja i smanjivanja broja napada kod najtežih pacijenata koji ne reagiraju dobro i adekvatno na medikamentoznu terapiju. Mi smo prva linija koja zbrinjava najviše pacijenata, a sve ostalo je zapravo ono što šaljemo u više centre ako je to potrebno.
Pojavljuje li se epilepsija češće kod mlađe ili kod starije populacije?
Ja kao neurolog zbrinjavam i one pacijente koji su krenuli kod neuropedijatara zbog dječjih tipova epilepsija pa su kasnije nastavili u nekakvoj tranziciji kod nas se pratiti. Tu sad možemo zapravo govoriti o razlozima pojave epilepsije. U mlađim dobnim skupinama to mogu biti razvojne greške razvoja mozga, različita febrilna stanja, stanja djece koja su rođena prerano pa spadaju u tu neurorizičnu skupinu, ali isto tako i razne traume, infekcije središnjeg živčanog sustava dok se u nekakvoj srednjoj dobnoj skupini traume nameću kao nekakav glavni razlog, a prema starijim dobnim skupinama moždani udar i vaskularna oštećenja koja isto tako mogu biti praćena epileptičkim napadajima.
Mislite li da postoje neki ljudi koji su imali napad, a da se nisu javili liječniku zbog nekog straha?
Ljudi se boje toga, ali to je samo iz neznanja ja bih rekla. Da dođu do bilo kakvog stručnjaka koji medicinski dovoljno o tome zna reći će da tu straha nema, a važno je da se adekvatno liječi i važno je da se prepozna. Adekvatno liječenje može dovesti do potpunog prestanka napada s potpuno urednim životom, znači cilj je da se otkrije, da se adekvatno, dovoljno rano liječi, jer je na taj način i prognoza najbolja.
Tekst i foto: Katarina Bosak
