Intervju s dr. Mislavom Lešićem voditeljem ispostave Hitne pomoći Našice

 

U 157. emisiji Život i zdravlje razgovarali smo i s doktorom Mislavom Lešićem voditeljem ispostave Hitne pomoći Našice. U nastavku prenosimo razgovor:

Drago mi je što ima interesa i što postoji interes za zdravlje, za život, za napredak u tome segmentu. Što se tiče zdravlja i života, tu sad nekako ti savjeti da se zdravo jede, zdravo hrani, pije puno tekućine i vježba baš ne utječu na naš rad. Nekakve naše intervencije su u smislu prometnih nezgoda, infarkti, moždani udari i slično, i tu sada kod prometne nezgode baš nije bitno da li ste zdravo doručkovali, da li ste vježbali, nego da li ste brzo vozili, da li ste popili možda samo jedno pivo ili neko više pivo, tako da bitno je i svjesno utjecati na svoje zdravlje, jer ponekada ishodi nisu baš sretni i zadovoljavajući.

Koliko vas radi u našičkoj hitnoj pomoći?

Morao bih provjeriti točan broj koliko ima vozača, sestara i liječnika. Kod nas to dosta, reći ćemo fluktuira, zato što ovisno o potrebi, ovisno o godišnjim odmorima, o bolovanjima.. Djelatnici idu u razne druge ispostave pa tako imamo ispostave osim u Našicama, i u Đakovu, Valpovu, Donjem Miholjcu, Osijeku. Tako da osim same hitne medicinske pomoći kao što je tročlani tim od liječnika, vozača i tehničara, postoji sanitetski prijevoz koji može biti s pratnjom tehničara, može biti bez, sve ovisno o potrebama i zahtjevima samih pacijenata i službe. Postoji i tim 2 koji ima vozača i dva tehničara. To je otprilike što se tiče djelatnika, kažem varira, recimo tako je trenutna situacija da nam dosta fali liječnika i teško je organizirati službu kada je nedostatak ljudi pa onda jedno bolovanje remeti cijelu strukturu, ali evo zasad naša služba sasvim funkcionira i zapravo ne smije ni biti dovedena u pitanje.

Što se tiče vaše povezanosti s bolničkom hitnom jeste li na neki način povezani ili djelujete zasebno?

Odvojeni smo, Zavod za Hitnu medicinu Osječko-baranjske županije je zasebna ustanova dok je bolnica druga ustanova, vlasnik odnosno osnivač obadvije je koliko znam županija i njihov hitni prijem, bolnički, objedinjeni je njihova ustrojstvena jedinica, a mi smo terenska služba koja obavlja izlaske na teren po pozivu na 194 ili 112, po potrebi, po procjeni dispečera i slično se izlazi na teren. Kada kažem da se izlazi na teren to su onda nekakve prometne nezgode, životno ugrožavajuća stanja ili koja ugrožavaju zdravlje u nekoj bitnoj mjeri pa onda tu možemo svrstati nekakve bolove u prsima, što bi moglo ukazivati na infarkt, nekakav moždani udar, otežano disanje, obilno krvarenje, ozljede na poslu s nekim strojevima pa imamo porezotine velike gdje je ugrožen čovjekov život u smislu da iskrvari ako ne dođemo brzo i žurno. A onda mi te pacijente vozimo na objedinjeni hitan prijem gdje se nastavlja daljnje zbrinjavanje do kraja i ako treba hospitalizacija.

Što se tiče odluke kada izaći na teren to vam Centar 112 prosljeđuje ili kako?

Postoji dosta nejasnoća i kod pacijenata što se tiče izvanbolničke službe i bolničke hitne pomoći, a i što se tiče brojeva pa onda ne znaju koji broj nazvati. Dovoljno je da znate broj 112, oni će onda spojiti da li trebaju vatrogasci, da li treba policija i uostalom podići sve službe koje su potrebne, a naš broj je 194. Znači na 194 se dobije dispečer Hitne medicinske pomoći za cijelu županiju, ovisi u kojoj županiji se nalazite, i onda vas on određenim pitanjima pokušava procijeniti, koliko ste hitni i koliko žurno je potrebno da dođe hitna pomoć i da li je uopće potrebna hitna pomoć. Reći ću, nažalost, dosta ljudi ne shvaćaju, reći ćemo, svoje stanje na neki racionalan način pa tako onda nekakva temperatura od 38 njima je sada jako ozbiljno i jako panično stanje koji oni misle da će umrijeti ili nekakav povišeni tlak, a unatoč tome što imaju svoju terapiju za tlak. Tako da nešto što je stvarno hitno, što mi procijenimo kao liječnici kao trijaža, ili kao bolnica što procjenjuje, nije isto kao kada to procjenjuje laik kojemu je njegovo stanje hitno i žurno i onda oni budu zbunjeni, njima to nije jasno evo sad naš savjet da dajemo i da hitna pomoć neće doći. Treba poštovati i uvažavati ta pitanja dispečera jer to nije bez razloga. Mi radimo prema jednom indeksu, gdje se na telefonu sustavno postavljaju pitanja kako bi se što brže i što preciznije utvrdilo o čemu se radi i koliko je hitno potrebna žurna, odnosno hitna pomoć da dođu kola ili možda uopće nije potrebno. Ne želimo gubiti vrijeme i ne želimo rasipati, kad kažem resurse, to znači jedna kola. Primjerice, u Našicama trenutno imamo jedan tim s liječnikom i ako smo mi zauzeti mi ne možemo fizički se stvoriti na nekom mjestu koje je 50 kilometara udaljeno ili može biti i prekoputa, ali ne možemo zbrinuti 5 pacijenata istovremeno. Znači onda moramo tražiti neke dodatne timove za veće potrebe koji dolaze iz obližnjih ispostava, to je onda Valpovo, Đakovo, Miholjac ili eventualno Osijek tako da sve to organizira taj dispečer na 194 i procjenjuje jer naravno ima uvid preko GPS-a gdje se koja kola nalaze i preko veze tko će najprije i najbrže i najkvalitetnije pružiti pomoć.

Ljudi neće pogriješiti ni ako zovu 112?

Da, neće se pogriješiti. Tamo također postoji dispečer, odnosno na Centru 112, koji će onda preusmjeriti poziv na 194 i reći će evo sad ćete dobiti Hitnu pomoć i mi se javimo: “Hitna pomoć, izvolite?”.

Koliko imate poziva dnevno ili tjedno, nekakav prosjek, je li to često da idete na intervencije i da li se dogodi nekad da dođete bespotrebno bez obzira na sve ovo spomenuto?

Postoje statistike, može se to vidjeti, ali sad ne znam napamet koliko zato što može biti jedan dan da postoji 70-80 poziva u 12 sati, a može biti da ima 130 poziva, može biti 150. Što se tiče intervencija isto tako, može biti da danas nemam ni jednu intervenciju, a možemo ih imati 5 ili 10 tako da ne postoji neko pravilo, i ne postoji sada da znamo na što ćemo sljedeće ići, da sad znamo aha, imat ćemo sljedeće prometnu nezgodu ili tri prometne nezgode pa ćemo se sad pripremiti za prometnu nezgodu. Ne, možemo imati infarkt, znači trebamo biti spremni i pripremni na sve. Dosta smo što se tiče opreme opskrbljeni i opremljeni adekvatno tako da s našim kola sasvim učinkovito rješavamo sve izazove bilo da smo u Našicama ili negdje u nekoj njivi, u šumi, 50 kilometara daleko. Znači oprema je jednaka, kisik je jednak, defibrilator je jednak kao što je i u bolničkim uvjetima tako da što se tiče opreme i što se tiče edukacije naših djelatnika tu smo dosta mogu reći zadovoljni.

To je onda dosta stresan posao, ne može se predvidjeti pa kako ste se onda pa kako ste se onda vi naviknuli na to i kako se netko uopće opredjeljuje za rad u Hitnoj pomoći?

Svatko to proživljava na neki svoj način, iz mog osobnog iskustva, prvih možda mjesec, dva, tri sam bio pod stresom, nisam jeo, nisam spavao. Stvarno je stresno, dok se ne prođu svi ti scenariji od kojih sam već neke naveo stresno je, ali onda kažem s vremenom to se nekako rutinira, vježba, polože se određeni tečajevi, ide se na edukacije. Vježba, vježba, vježba i naravno što više radi to se više navikne, jer na neki način kad to rezimiram, svaki infarkt je otprilike reći ćemo sličan, svaki moždani udar je otprilike sličan, odnosno naša reakcija, naše postupanje. Imamo taj naš A,B,C,D,E pregled sustavni, imamo te naše neke protokole postupanja, kako nailazimo na probleme tako ih rješavamo, krećemo od glave prema repu i onda kad nekako tako se fokusira onda taj posao zapravo nije toliko stresan, jer imate svoj obrazac postupanja. Naravno da onda kasnije kad prođe intervencija, splasne adrenalin, onda se vratiš pa se sjetiš pa to je bio čovjek, možda si ga i znao čuješ da je to od tvog nekog netko pa se osvijesti to. Kažem stresno je koliko god da se radi dugo ne može se ta ljudska komponenta isključiti. A sad što se tiče samog posla dosta je i zadovoljavajući, jer stvarno se može dramatično vidjeti kako se nekome pomogne. Nije u smislu propišeš nekakav lijek pa ćemo vidjeti za mjesec dana da li on djeluje ili ne djeluje ili možda kroz godine ili slično, nego doslovno u roku od par minuta imaš čovjeka koji nije disao, nije mu srce kucalo, poduzmu se svi postupci, da se sve što se treba dati i onda dovezemo ga u bolnicu da bi se on par minuta poslije žalio se možda da treba mokriti, znači priča, svjestanje, živ je. S te strane to je dosta zadovoljavajuće, drago vam je kada se nekome tako evidentno pomogne, evo to je ta pozitivna komponenta.

A što se tiče opredjeljenja za rad na hitnoj?

Ne znam kako se tko opredjeljuje. Što se tiče samog rada na hitnoj ja sam zadovoljan. Zadovoljan sam s radnim vremenom, s primanjima, s odnosom među djelatnicima, radnom atmosferom.

Koliko je kod vas bitan timski rad?

Timski rad je dosta bitan i nisam još vidio da je negdje bolji. S tog aspekta sam zadovoljan, iako sam bio i na stažu u bolnici i također nisam naišao da je loš ambijent ili nešto, također je vrlo zadovoljavajuće, ali sve je to stvar kako ljudi sebi izgrade. Znači ako si ljudi izgrade da im je dobro, bit će im dobro i evo kod nas na Hitnoj pomoći vjerujem da je ta komponenta suradnje, timskog rada, suživota dobra, jer boravimo 12 sati zajedno.

Kad spominjete rad od 12 sati, kakve su vam onda smjene?

Taj smjenski rad, 12-24, 12-48, mislim da se tako to zove. Znači dan, noć pa dva slobodan. Meni osobno to odgovara, takav nekakav rad, jer na neki način imam više slobodnog vremena, u smislu u srijedu cijeli dan sam slobodan, mogu obaviti nešto privatno što imam obavljati. Dobro, istina odradim nekad noćnu pa nekad radim blagdan pa nisam s obitelji, ali Bože moj ne može sad sve baš biti idealno.

Kako je raditi za blagdane, bude li puno više intervencija i na primjer onakvih vezanih uz alkoholizirana stanja?

Pa za blagdane bude više veselja, pa više alkohola pa bude nekad i više intervencija, ali alkohol kao alkohol nije toliko to problem, nego je veći problem kada osoba pod utjecajem alkohola sjedne za automobil pa onda nastrada ona sama, možda suputnici ili netko iz suprotnog auto tko se možda vraćao s mise, znači nepovezan s alkoholom i sa svime. Tako da u svemu tome najbitnije je da je čovjek razuman i da upravlja sa svojim postupcima, jer kažem nije problem što će netko popiti nešto više, što će se veseliti, to uopće nije problem nego je onda bitno da ima organiziran svoj prijevoz, da ga netko drugi odveze, da ne ide automobilom, da ima netko tko će paziti na njega. Naravno, moguće je unijeti i previše alkohola pa dolazi do trovanja e onda zato smo mi tu pa ćemo mi reagirati, znači to je naš posao da pomognemo u takvim situacijama, a ono što trenutno postaje veći problem je što sve mlađi ljudi dolaze u ta intoksicirana stanja alkoholom pa tako imamo i maloljetnika koji dolaze pod utjecaj alkohola što za njih nije baš sretna opcija.

Postoje li neke mjere u tom slučaju, roditelji dolaze po njih ili?

Pa dolaze da. Obavještavamo svakako roditelje i policija bude uključena, sve ovisi što se dešava, ali kažem radi se o njihovom zdravlju. Nije problem ni policija, ni roditelji ni hitna pomoć nego što te maloljetne osobe mogu nastradati, znači postoji velik rizik da svaka osoba, a pogotovo maloljetnici koji su dosta osjetljiva skupina, mogu nastradati zbog tog nepromišljenog ponašanja, pretjerivanja u alkoholu, a nisu na njega navikli, jer kažem maloljetni su, nisu ni stigli navići, a onda evo tako da li pod povodom društva, prijatelja, to sad možemo nagađati koji su razlozi, svatko ima valjda svoje razloge, ali dešava se da se pretjera.

Kako ste zadovoljni s vašom suradnjom s policijom i vatrogascima na intervencijama?

S policijom i vatrogascima imamo odličnu suradnju i bez njihove pomoći zapravo nekada ne bi ni mogli obaviti svoj posao. Tako da, kao što sam već spomenuo prometne nezgode, znači oni će osloboditi osobu i pristupiti nam pa maltene ako treba skinut će krov i doslovno to i rade. Skidaju krov s automobila da bi mi mogli pristupiti do ozlijeđenih osoba. Ako treba Gorska služba spašavanja možemo i njih kontaktirati, postoje zajedničke vježbe koje se obavljaju, bila je tako jedna u Osijeku prije par mjeseci gdje se može onda vidjeti naš zajednički učinak. A policija također, kažem što kod alkoholiziranih osoba koje su agresivne, da li kod situacija koje su opasne po nas kao djelatnike hitne pomoći. Znači nije poželjno da ulazimo u opasnost niti smo opremljeni niti smo na neki način obučeni kako bi sigurno po nas i po ostale pacijente mogli reagirati za to. Policija radi svoj posao i da zaokružim suradnja je odlična.

Što se tiče medijske hajke oko zadnjih zbivanja i Hitne pomoći, mislite li da je to opravdano ili da Hitna općenito radi svoj posao najbolje što može?

Pa čujte, Hitna pomoć radi svoj posao najbolje što može upravo tako i mi se prilagođavamo svim uvjetima i svim situacijama, i sad ne mislim da Hitna pomoć danas radi lošije posao nego što je radila jučer, prije deset godina ili dvadeset. Znači kakvi su standardi, kakvi su uvjeti, modernizacija, kako napredak ide dalje i kako se uvode novi postupci, nova oprema, tako i mi to pratimo. Znači obučavamo se i nabavljamo novu opremu. Pratimo standard propisani pa čak imamo i neki nadstandard što se tiče opremljenosti. Što se tiče edukacija trudimo se svaki dan vježbati, usavršavati, jer vježbom se ide do savršenstva. Ne postoji opcija da se ne vježba i da se ne uči u bilo kojem segmentu medicine, znači mora se stalno usavršavati i učiti. A što se tiče konkretnih medijskih napisa to ne mogu komentirati, jer nisam upućen, ne mogu dati nikakav sud, to bi bilo nagađanje. Moj dojam je općenito da se u društvu problemi nekako gledaju pod povećalom pa se onda medijski to malo i napuše, ne samo u medicini nego i u policiji, kada se desi nekakav slučaj pa se to medijski eksponira i onda sada tu drvlje, kamenje po ovome po onome, ovaj je kriv, onaj je kriv. Isto tako i u školstvu, roditelj je nešto, profesor je nešto, pa se onda to sad napuše, pravi se možda nekakva senzacija, ali činjenica je da postoje određeni problemi u društvu koji se onda ispoljavaju bilo u školstvu, bilo u medicini, bilo u nekom drugom segmentu i treba to reagirati i treba tu istraživati i ukazivati što se dešava, kako se dešava i kako se može popraviti, jer nekakav slučaj može biti indikator nekakvog problema i nekakvih mogućnosti za napredak. Što se tiče nas na Hitnoj pomoći trudimo se raditi efikasno, brzo, transparentno, da svi naši učinci imaju nekakve mjerljive rezultate i da na kraju iza toga stojimo tako da što se nas tiče dajemo sve od sebe, a upravo zbog života drugih oko nas i zbog zdravlja drugih oko nas. Uostalom, to su sve naši susjedi, prijatelji, poznanici, znači naši pacijenti nisu neki tamo brojevi nego to su uglavnom ljudi iz naše sredine, iz Našica. Ja konkretno nisam iz Našica, ja sam iz Posavskih Podgajaca, ali radio sam na tom području i Vukovarsko-srijemskoj županiji. Znači to su uglavnom ljudi iz moga mjesta, mojih okolnih mjesta pa čak povremeno budu i poznanici i slično tako da dajemo sve od sebe upravo zbog njih.

Koliko su ljudi općenito upoznati s pružanjem prve pomoći i mislite li da je to bitno možda da oni uskoče dok hitna ne dođe, kakva su vam iskustva s tim?

Pa iskustva znaju biti podijeljena, od toga da ne možemo saznati adresu od ljudi, znači dođite brzo, a nisu nam rekli gdje, po broju telefona ne znamo gdje trebamo doći, taj mobitel može biti u Zagrebu. Netko je obučen više, netko manje, stvarno ima ljudi koji kažu: “Ja sam obučen, bio sam u vojsci, ovo ono, položio sam, znam, radio sam negdje…” Super, njemu malo samo smjernica i on to odlično radi, jer jako je bitno primjerice kod srčanog zastoja da se to srce masira pa čak i upuhuje kisik, ali ta masaža je najbitnija od svega i bitno je prepoznati da je čovjeku potrebna pomoć i slušati toga dispečera. Ne trebate ništa razmišljati, samo trebate slušati što vam se govori, ako vam kaže napravite to, ne morate razmišljati zašto to sad, zašto ne ono, ne, učinite kako vam je rekao i odgovorite mu na pitanje. Ako je rekao recite mi odakle zovete dajte mu mjesto, ako kaže ulicu, ulicu, ako kaže nešto treće nemojte mu govoriti što me to ispituješ, zašto me to ispituješ, brzo dođite, brzo dođite..Hitna pomoć je već krenula prema tome mjestu, znači mi radimo multitasking, istovremeno razgovaramo i pošaljemo hitnu, ali trebamo im reći nešto da se mogu pripremiti i pogotovo dati upute za masažu srca, gdje se masira taj prsni koš, koliko brzo, da li da se upuhuje, što kada osoba prodiše, pa provjerimo puls i na koji način ćemo to napraviti. Ja osobno kada sam na tome telefonu, vi ste onda s druge strane moje oči, uši i ruke, znači ja ću vama govoriti, ako vi sa mnom ne surađujete onda će tu netko treći ispaštati.

Razgovor vodila Katarina Bosak

Share on facebook
Facebook
Share on google
Google+
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest