Intervju s doktoricom Anom Karlak-Mahovlić

 

U ponedjeljak je u Hrvatskoj obilježen Hrvatski dan liječnika, tim povodom u 160. Emisiji Život i zdravlje razgovarali smo s jednom uspješnom liječnicom, doktoricom opće medicine Anom Karlak-Mahovlić koja radi u Đurđenovcu.

Je li istina da ste već tri puta bili izabrani za najdoktoricu prema glasovima vaših pacijenata preko portala najdoktor.com i jeste li sretni zbog tih titula?

Pa moram se pohvaliti da je istina i naravno sretna sam zbog tih titula, iako ja volim reći, našaliti se, da su moji pacijenti informatički pismeni i da je najveća zasluga zapravo u tome što znaju ući na portal i kliknut i pohvalit me na tom portalu.

Sigurno ste vi svojim dobrim radom zaslužni za dobre komentare, jer da nije toga ne bi bilo ni komentara?

Pa mislim da jesam, zato jer sam predana u svom poslu, volim svoj posao, ne idem s grčem na posao. Nastojim, ako ništa drugo, u svakom trenutku pomoći u okviru svojih moći, znanja i vještina i pacijenti to cijene.

Koliko dugo se već bavite vašim zanimanjem i što ste sve u tom razdoblju naučili?

Dvadeset godina. Naučila sam da se taj posao mora raditi sa srcem, jer tko god ga radi samo s glavom i sa znanjem da to nije dovoljno, jer je specifičan posao s ljudima, to su cijele obitelji u skrbi. Mora se čovjek posvetiti 100 posto.

Koliko imate pacijenata i je li točno da ne primate nove pacijente nego samo one iz obitelji koji su već upisani kod vas?

Tako je. Sad je to isto tragedija današnjeg trenutka, imam oko 2 tisuće pacijenata, ali nažalost unatoč upisivanjima novorođene djece i obitelji, članova obitelji mojih pacijenata, događa se to da cijele obitelji iseljavaju. Tako da je to osjetno u tom broju koji varira između 1940 do 1970, a realno mislim da je barem pedesetak manje.

Što vam je najvažnije u komunikaciji s pacijentima, mislite li da su i oni odgovorni za svoje ozdravljenje na primjer?

Bez daljnjeg. Proces liječenja je zapravo dvosmjeran. Potreban je angažman pacijenta i njegova suradnja da bi od pukog slušanja preporuke do zapravo aktivnog sudjelovanja u liječenju i mogu reći da sam tu sretna i zadovoljna, jer se kroz ovih 20 godina stvorio taj odnos povjerenja da ako ja dam nekakvu preporuku i upute da se velika većina mojih pacijenata toga drži.

Koliko vam je bitan timski rad s vašom medicinskom sestrom?

To je izuzetno važno. Sad radim sa sestrom Irenom Kučak, suradnja je izvrsna i o sestri sve najbolje.

Vole vas i najmlađi pacijenti, osim titule najdoktorice zovu vas i doktorica Pliško?

Ta ambulanta u kojoj sam ja počela raditi prije dvadeset godina je u Đurđenovcu i ima četiri tima s tim što su u to doba bile podijeljene ambulante, jedna je bila DIK-ova, jedna penzionerska, poljoprivredna čini mi se, a ova u kojoj sam ja igrom slučaja došla raditi je bila dječja ambulanta. U toj ambulanti se vodila skrb o djeci od rođenja, provodilo se cijepljenje. Tada je bio drugačije ustrojen zdravstveni sustav tako da nije bilo školske medicine koja je cijepila nego se u toj ambulanti u Đurđenovcu dolazilo na sistematske preglede kod upisa u školu i provodila su se ta školska cijepljenja i onda kad se sustav promijenio, kad je to sve preuzela školska medicina ostala je nekako ta moja ambulanta kao dječja ambulanta i s obzirom da nema pedijatra u Đurđenovcu onda su u toj ambulanti u skrbi ostala i novorođenčad i ja sam došla tamo. Sad da me netko stavi u ambulantu gdje treba radit s bebama od rođenja mislim da bi me bilo jako strah, ali onda to je bilo to se mora tako da sam se navikla. Pogotovo kad sam ja dobila svoju djecu, sasvim je drugačiji pristup poslu i puno praktičnih savjeta znam reć mamama, od dojenačkih grčeva, prehrane zato jer sam sve to iskusila tri puta, jer imam troje djece. Ono što ja kažem, što sam naučila iz knjige, na fakultetu i na tim seminarima koje redovito pohađam, ipak je drugačije kad imate svoje životno iskustvo, ima to drugačiju težinu kad kažete nekome napravite to i to, ja sam svom djetetu napravila tako i tako, bit će to u redu, stvarno se tu onda stvori povjerenje.

Vjerojatno i sad pomažete sa savjetima pacijentima koji imaju djecu iako ne radite na odjelu pedijatrije?

Pa naravno. Praktični savjeti puno više vrijede nego nekakve teorije i roditelji to osjećaju i velika je stvar kad ja skrbim o cijeloj obitelji. Jedno dijete ću kad ga pregledam bez ikakve dileme napisati uputnicu za hospitalizaciju na pedijatriji. Isto takvo dijete, poznavajući roditelje, ću ostaviti kod kuće, naručit sutra-preksutra na kontrolu, jer znam da ima adekvatnu skrb u kući, da su roditelji educirani, da oni to mogu. Tako da je to zapravo prednost. Iako bi sva djeca po mreži zdravstvenog sustava, trebala biti upisana u pedijatrijsku ambulantu. Kod upisa ja njima kažem da nisam pedijatar, da u Našicama ima dva pedijatra, nije to daleko, ali njima je ipak tih desetak kilometara prepreka i onda vole upisat djecu kod mene. Kad sam počela radit sam otišla na odjel pedijatrije i rekla doktoricama koje su tamo radile da su mene tamo poslali i ja tamo radim, da mi ne zamjere ako pošaljem nešto bezveze, jer radije ću poslati nešto bezveze nego da se nešto zavuče i da ide na štetu pacijenata. Velim i suradnja s bolnicom i tamo kod nas gdje nas je četvero je suradnja dobra s kolegama.

Odakle naziv doktorica Pliško?

Doktorica Pliško je krenulo od toga da smo kod kuće imali veliko spremanje i onda sam imala jedno dvije one ogromne crne vreće za smeće (kud se igračke spremaju) i kud ću s tim. Onda si mislim u vrtiću se ježe na te plišane igračke, ne treba im, na pedijatriji isto tako imaju svojih igračaka i onda sam lijepo uzela jednu plastičnu kutiju i na poslu mi to stoji kraj ležaja za preglede i onda djeca kako dođu samo gledaju u tu kutiju, ja im mogu raditi što god poželim, oni samo čekaju „Jel mogu sad igračku?“. Tako da to je već postalo ritual: „Jel mogu igračku?“ – „Možeš“. Kad sam ja podijelila svoje viškove, onda su mame počele pitati jel mogu donijet. Tako da sad kontinuirano imam svakih mjesec-dva mi stigne vreća igračaka. Djeca se iznenade, kažu: „Mama vidi mi ovakvu istu imamo kod kuće!“, a u biti ne znaju da je mama to preusmjerila.

Znači vi nakon svakog pregleda poklonite djetetu igračku?

Ne poklanjam, oni već sami znaj, prvo će igračka onda idem kod sestre Irene po bombon.

Dakle to je ključ uspjeha u radu s najmlađima?

U cijeloj ambulanti nemam više od dvoje djece koja plaču. Znači tu nema suza kod pregleda, pregledaju se uho, grlo, pluća, sve može samo zato jer kutija čeka.

Kako vam je bilo prvi put kad ste proglašeni najdoktoricom i evo sad već treći put, koliko je važno to održavanje kvalitete?

Ja nisam pratila taj portal i onda su mi samo jedan dan krenule dolaziti poruke na mobitel s čestitkama. Reko pa šta mi se čestita, nije mi rođendan, nije mi imendan, nije nekakav blagdan koji se uobičajeno čestita i onda su mi rekli pa sam pogledala i otvorila portal i lijepo je vidjet. Ima tamo zaista lijepih komentara, jer gleda se i broj glasova, to se nešto kao ocjenjuje stručnost, vrijeme čekanja, nekoliko parametara i ostavljaju se komentari. Moram priznati da je stvarno lijepo kad netko prepozna taj trud.

Vi u stvari cijelo vrijeme radite na svojoj edukaciji, koliko mislite da je to važno?

To je jako važno. Zato jer kad god budu te radionice, seminari, traju po dva-tri dana i to bude zaista intenzivno i aktivno, ali kažem nek se vratim s jednom novom spoznajom iz dva dana edukacije, to je već puno i iskoristivo u svakodnevnom poslu.

Je li vam važna i razmjena iskustva s vašim kolegama?

U smjeni radim s doktoricom Dragicom Pavlić i stvarno kolegica je starija od mene, specijalist obiteljske medicine i mislim da se izvrsno nadopunjujemo. Na masu tih seminara idemo skupa, kad idemo svaka na svoje uvijek bude izvještaj što ima novoga, tko je što saznao tako da i nas dvije smo u biti u grupnoj praksi.

Završili ste edukaciju i za obiteljsku savjetnicu?

To sam bila kod doktora Popovića na edukaciji koja je trajala tri godine i to je bilo zamišljeno kao nekakvo savjetovanje pacijenata obitelji za koje nije nužna tolika stručnost da bi ih vodio psihijatar. Znači to su nekakve situacije u kojima se ljudi normalno nalaze, a potrebna im je pomoć, savjet, saslušat, usmjerit u kom smjeru, kako dalje. Znači to nije psihoterapija, jer za psihoterapiju je naravno edukacija puno, puno duža i dublja i zahtjevnija. U biti, što je doktor Popović rekao svi vi to već radite u svojoj ambulanti, a ovo su samo jedne upute (iako je to trajalo tri godine) kako ta svoja znanja nekako bolje iskoristiti.

Bavite li se time još uvijek i pomaže li vam to u radu s pacijentima?

Naravno, jer kod nas osim što liječimo povišene tlakove, grlobolje, upale uha, strah me reći postotak koliko je tu zapravo nekakve te ako ništa drugo površne psihoterapije, slušanja, savjetovanja i tako, to je naš svakodnevni posao.

Starijima je pogotov ponekad posebno bitno da ih netko sasluša?

Oni vole slušat. Ljudi ne prepoznaju da im je potrebna pomoć i mijenjaju se kriteriji, meni prije netko s 45 godina nije bio mlad, a sad mi je mlad. Znači to su ljudi nekako između 35-45 godina pred kojima su strašni zahtjevi – posao, obiteljske obveze, djeca – i onda su ljudi jednostavno pogube tu i onda ih zapravo treba malo usmjeriti i osnažiti za nositi se sa svim tim životnim zahtjevima.

Spominjali smo u uvodu Hrvatski dan liječnika koji naglašava i problematiku odlazaka i ostanaka doktora u Hrvatskoj, kako ste se vi odlučili za rad baš u Đurđenovcu?

Pa ja sam valjda jedna od rijetkih koja je jako zadovoljna. Moji roditelji su bili liječnici i to u bolničkom sustavu. Ja kad sam diplomirala, spletom okolnosti je bilo da sam stažirala za Dom zdravlja i da mi je onda bio ponuđen rad u ambulanti u Đurđenovcu. Tad je bila mala ponuda radnih mjesta za razliku od sad i ja sam bila sretna što odmah nakon staža mogu počet negdje radit i mislim da mi je to bio pun pogodak zato jer mi taj posao odgovara po karakteru. Što moja djeca kažu „Mama, čeg’si ti specijalist?“, jer ovaj je specijalist za ovo, ovaj za ono, i onda su zaključili da sam ja specijalist za temperature, jer kad god netko od prijatelja, rodbine ima temperaturu, popodne, navečer..naravno, djeca su bolesna vikendom, blagdanom, uvijek se zove i pita „A što sad?“ kad je nekakva temperatura u pitanju. A tako sam odgojena da ne razmišljam o odlasku nekud izvan Hrvatske, Hrvatska me školovala, to mi uopće nije opcija. Možda da su okolnosti nekakve drukčije, ali mislim da je za mene, za moju obitelj, za djecu najbolje da su tu, a oni kad odrastu, kad vide, pogotovo što sad dio smo Europske unije, znači školovanje nekakvo akademsko mogu steći puno jednostavnije nego prije 20-25 godina kad sam ja studirala. Tako da vrata su im otvorena ako požele imaju tu mogućnost.

Što biste preporučili mladima koji sad upisuju fakultete i možda ih zanima medicina?

Ja bi sve slala na medicinu. Studij je težak, ali je lijep. Kad se stekne zvanje liječnika mogućnosti zapošljavanja, pogotovo danas, su jako široke. Može se raditi ovaj posao koji ja radim u obiteljskoj medicini, može se specijalizirati neka od kirurških struka, može se specijalizirati neka od struka gdje uopće ne morate imati kontakt s pacijentom, nekakve citologije, ako nemate taj osjećaj za komunikaciju direktno jedan na jedan s pacijentom, znači ima tu i poslova gdje se možete posvetiti tom dijelu posla. Postoji tko ima sklonost znanosti velike mogućnosti napredovanja odnosno usavršavanja u akademskom smislu. Da ne kažem da farmaceutske tvrtke vape za liječnicima, tu se onda završi medicina, imate zvanje liječnika, a zapravo radite nekakav menadžment, a posao je siguran.

Znači u medicini ima za svakog ponešto?

Svatko može sebi naći nekakav segment gdje se može ostvariti, ali nisam nikog nagovorila dosad! *smijeh*

 

Tekst: Katarina Bosak

Share on facebook
Facebook
Share on google
Google+
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest