Međunarodni dan materinskog jezika obilježava se na današnji dan od 1999. godine, kada ga je proglasio UNESCO. Obilježava se s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja materinskog jezika te njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti. 2001. godine usvojena je Deklaracija o kulturnoj različitosti, u kojoj je naglašeno kako se svima mora “omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskom jeziku”. Hrvatski jezik svoj je identitet obranio Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Donesena je 1967. godine, a deklaraciju je potpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova u Hrvatskoj. Stručnjaci tvrde da je znanje materinskoga jezika vrlo važno pri formiranju mišljenja, a istraživanja pokazuju da osoba koja nije savladala svoj materinski jezik ima problema s učenjem, ne samo drugih jezika, već i s učenjem uopće. Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni jezik te sve govore kojima se služe Hrvati. Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati, dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi i Crnogorci. Od štokavskih dijalekata arhaičnim šćakavskim (tzv. slavonskim) govore samo Hrvati, novoštokavskim ikavskim i ijekavsko-šćakavskim Hrvati i Bošnjaci, a novoštokavskim ijekavskim Hrvati na više terena i na širem dubrovačkome području. Hrvati u Gradišću (Austrija, Mađarska, Slovačka) služe se uglavnom dijalektima čakavskoga, rjeđe štokavskoga i kajkavskog narječja, Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise štokavskim narječjem, a Hrvati Krašovani u Rumunjskoj služe se jednim torlačkim dijalektom.
Foto: portal povijest.hr
