Prije točno 95 godina preminula je grofica Dora Pejačević. Umrla je u Münchenu, gdje je privremeno sahranjena. U skladu s Dorinom željom, dva mjeseca poslije njezino je tijelo prevezeno u Našice, gdje je pokopana u odvojenom grobu, izvan obiteljske grobnice u kripti Crkve Uzašašća Gospodnjega.
Njezin odlazak zabilježen je u tadašnjem tisku, kao npr. u Hrvatskom listu „Dora Lumbe, rođ. grofica Pejačević… supruga viteza Lumbe… kćerka Teodora grofa Pejačevića…umrla je u 37 godini života, nakon teške bolesti poslije poroda. Pokojnica je poznata kao velika dobrotvorka, naročito u našičkoj okolici, gdje je mnogoj siroti ublažila bijedu….“ i u Svetoj Ceciliji „…umrla je 5. ožujka 1923. godine u tri sata poslije podne. Sahranjena je privremeno 7. ožujka na novom sjevernom groblju u Münchenu, odakle će biti prevežena u Našice….“
Dora je rođena 10. rujna 1885. u Budimpešti, no najveći dio svog života provodi na obiteljskom imanju u Našicama. Na prijelazu 19./20. st. obitelj Pejačević na vrhuncu je svoje političke i društvene moći. Dorin djed, Ladislav i otac Teodor su hrvatski banovi te ugledne osobe u kulturnom i političkom životu Hrvatske.
Snažan utjecaj na umjetnički razvoj male Dore ima njezina majka Elizabeta (Lila), rođ. Vay de Vaya. Kao školovana pjevačica i organizator mnogih kućnih koncerata u našičkom dvorcu, ubrzo otkriva Dorin izniman talent. Dora svoje prve glazbene poduke i opće obrazovanje stječe u roditeljskom domu s bogatom knjižnicom i mnoštvom umjetničkih djela, te uz pomoć vrsnih privatnih učitelja.
Svoje prve radove Dora stvara u dobi od 12 godina, a nakon 14-te počinje se ozbiljno baviti glazbom. U Zagrebu uči violinu, glazbenu teoriju i instrumentaciju, a potom studira kompoziciju i violinu u Dresdenu i Münchenu. Tada pristupa skladanju većih glazbenih formi pa je njezin „Koncert za klavir i orekstar“ poznat u hrvatskoj glazbenoj literaturi kao prvo djelo te vrste.
Posljednji veliki vrhunac u nizu inozemnih uspjeha skladateljice, nakon praizvedbe dvaju stavaka simfonije u Beču, je praizvedba čitave simfonije u Dresdenu (1921.). Bio je to pravi trijumf i kod publike i kod kritike. Njezina umjetnička ostavština obuhvaća 58 opusa od kojih većina pripada području glasovirske, komorne i vokalne glazbe, a manji broj orkestralnim radovima.
U jesen 1921. Našicama je svečano proslavljeno Dorino vjenčanje s Ottomarom von Lumbe, bratom Dorine intimne prijateljice Rose Lumbe, i u prosincu oni odlaze živjeti u Münchenu. Rodivši dječaka Thea, krajem siječnja, umire 5. ožujka 1923. od sepse u münchenskoj ženskoj klinici. Pismo suprugu (napisano u Münchenu 29. X. 1922.) tragično je obilježeno slutnjom skore smrti.
Citat iz pisma najizravnije svjedoči o Dorinim naprednim razmišljanjima: „Neka Bog dade da Ti naše djete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost – da postane istinski, otvoren, veliki Čovjek-; utri mu putove, no ne sprečavaj ga nikada da spozna patnju koja oplemenjuje dušu, jer će samo tako postati čovjek. Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovao veliki talent pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost – to znam iz vlastitog iskustva – i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku“.
Preranom smrću prekinuto je stvaralaštvo prve moderne hrvatske skladateljice. No, njezini radovi ostavili su neizbirisiv trag u hrvatskoj i europskoj glazbenoj literaturi. Danas su u svijetu prepoznati kao izuzetno vrijedan dio naše kulturne baštine.
Izvor: Zavičajni muzej Našice
